Razmišljanje uz liturgijska čitanja XI. NKG

Sva tri današnja biblijska čitanja, više nego očito odražavaju jasni Božji plan ljubavi prema ljudima. Ono što je Gospodin učinio Izraelcima izvodeći ih iz egipatskog ropstva samo je još više potvrđivalo Gospodnju ljubav prema tome narodu. Bog nije, rekli bismo, od trgovine, ali ipak traži odgovarajuću povratnu informaciju sa strane oslobođenog naroda «Od sada, pak, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina među sve narode – ta moj je sav svijet – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.» Tako knjiga Izlaska (Izl. 19.6a). Svi smo mi «kraljevstvo svećenika» po krštenju. Međutim, postoji ordinarno svećeništvo, to su zaređeni svećenici, onaj dio Božjeg naroda koji je na poseban način stavljen u službu Bogu kao i narodu, odakle su uzeti. Bog ljubi svoj narod, za nj se brine, boli ga nepravda, raduje istina, čini dobro, još boljemu se od naroda nada. Čuvajući Božje zapovijedi postajemo mu bliži, osjećamo da nas razumije i uvažava i onda kada nam se čini da ga nismo dostojni, to isto, manje ili više. Sva sreća je u tome što naša mjerila metri i kilogrami, slikovito rečeno, nisu Božja mjerila. On to shvaća drugačije, ako uopće bilo koji oblik ljudskog shvaćanja možemo primijeniti na Boga. Bog nam se približio na najbolji mogući način upravo preko svoga sina Isusa Krista. Ponovno «Apostol naroda», Pavao, upućuje svoju poslanicu zajednici okupljenoj u Rimu. Isus je za nas nemoćnike umro. Pravedan za nepravedne, da bismo mi živjeli on je svoju prolijevao krv, da bismo mi ustali na nadu života, sam je legao u tamu groba kako bi tu istu grobnu tamu i led preobrazio u svjetlost i toplinu vlastite brige i ljubavi za čovjeka. Teško je shvatiti da se jedan Pravednik predaje na smrt za nepravedne. A činjenica je tim neobjašnjivija što će upravo takva smrt opravdati mnoge. Rekli bismo «ljubav do apsurda»! «A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici Krist za nas umrije.» (Rim, 5.6-11). Kad bismo promatrali Isusovo poslanje i ulogu u povijesti spasenja, mogli bismo ga ocrtati, kako bi to rekli današnji ekonomisti, kao čovjeka «dugoročnog poslovanja»! Isus je imao pred sobom prejasnu viziju «izmučenog i ophrvanog naroda». Isus će reći: «Žetve je mnogo a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju». (Mt. 9.36-10,8). On zove svoje učenike, daje im vlast nad zlodusima, da pomažu ljudima, da ih liječe, da uklanjaju svaku bolest, svaku nemoć u narodu! To su apostoli, dvanaestorica koji će, na poseban način, obilježiti izvršavanje vlastitog poslanja u svijetu sve do prolijevanja krvi i tako svjedočeći, vlastitom krvlju učvrstiti temelje Crkve. Šimun – Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip i Bartolomej, Toma i Matej, Jakov Alfejev, Tadej, Šimun Kananaj i onaj nesretnjak Juda Iškariotski. Od prvoga do posljednjega, svatko će od njih izvršiti prevažnu zadaću ostvarivanja Kraljevstva Božjega. Pitate se, pa zar i Juda?! Da i on, i on je u Božjem planu ljubavi s ljudima. Samo što je prokockao svoju vječnost – meni i tebi za pouku!