2005-06-04 18:30:21

Razmišljanje uz liturgijska čitanja X. nedjelje kroz godinu


Uz liturgijska čitanja X. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dario Tićić:
Minulog smo petka proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova. U čašćenju tog simbola Božje ljubavi prema nama, pokušali smo uvidjeti koliko to zapravo Bog ljubi čovjeka. Štoviše, priznajemo svi, više smo nekako navikli predočavati sliku Presvetog Srca upravo onako kako se najčešće prikazuje, Krist u slavi razgoljena srca. Zapravo pravi smisao Isusove ljubavi jest njegova smrt na križu, kada se iz ljubavi za nas predao do posljednjega ovozemnog atoma života. Bog koji umire za čovjeka – to je Isusovo srce. Koliko možemo pratiti tijek povijesti spasenja, kroz sva se minula vremena povlačila, slikovito rečeno poput crvene niti, duboka Božja ljubav prema čovjeku. Nećemo pogriješiti ustvrdimo li da se ne bi baš moglo reći da kroz povijest spasenja traje kontinuitet čovjekove ljubavi i prema čovjeku i prema Bogu. Čovjek je uvijek bio djelo Božjih ruku, koje je iz slobode, koju mu je upravo Stvoritelj udijelio, prianjalo ili bježalo od Boga. Bog poštuje čovjekovu slobodu, pa i onda kada je iz vlastitoga hira i u ime nekakve slobode, bježao od Boga. Priznajmo danas svi, tko na žalost nije to doživio u svome životu. «Hoću biti slobodan, što će mi taj stari Bog!?» A on je uvijek brižno čekao, kad ćemo konačno shvatiti da smo bez Boga nemoćni! Hošea prorok, govorio je u 8. st. prije Kristova rođenja «ljubav mi je mila, a ne žrtve» (Hoš. 6,3-6) Jeruzalem i Samarija bili su u krvavoj zavadi. Došlo je do bratoubilačkog rata. Opasnost, koja je vrebala iz savezništva s poganima, nisu je zapravo takvom doživljavali. Sve je to rezultiralo da je Bog odbacio svoj narod, ne bi li se popravio, uvidjevši svoje bijedno stanje odbaćenja od Boga. Narod je shvatio težinu vlastita postupka. Iako bijen i koren riječima Božjih glasnika i proroka, vraća se svome Bogu. On od njih traži ljubav, nesebičnu, bezgraničnu ljubav. Ljudi su uvijek bili skloni svoju ljubav izražavati dobro plaćenim žrtvama, svečanim prinosima... a zapravo srca su ostajala hladna, bez dopuštenja da Bog uđe u njihov vlastiti život. Zato će vikati preko proroka: «ljubav mi je mila a ne žrtve, poznavanje Boga a ne paljenice!» Bog traži da se čovjek zauzme oko svoga vlastitog ostvarenja onako kako on to želi. Bog traži i od tebe i od mene da mu odgovoriš vlastitim životom. Često se može doživjeti među svima nama: «Ti Bože budi tamo gdje jesi, mi te volimo, ali znaš, imamo mi svoje planove...», a On traži da promijeniš svoje stavove, da mu dopustiš da ti uđe po vjeri u tvoj život. Tako je bio ušao i u Abrahamov život, promijenio mu ga zauvijek. Promijenio ga, jer mu je Abraham povjerovao «u nadi protiv svake nade». O toj silnoj Abrahamovoj vjeri pisao je sv. Pavao u svojoj poslanici adresiranoj upravo ovdje, zajednici u Rimu. Valjalo je onda, kao i uvijek utvrđivati braću u vjeri, podizati pouzdanje u Boga, otvarati oči onima koji još nisu bili ugledali ljepotu života s Bogom koji se čovjeku objavljuje. Taj Bog, koji voli čovjeka, šalje svoga sina da ljudima, po njemu, objavi «slavu svoga imena» i da po njegovu sinu Isus Kristu «svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega». Jedno je najvažnije – povjerovati takvom Bogu koji se tako i na toliki način čovjeku približava. Od Abrahama u Uru Kaldejskom, Pavla u svjetlosti susreta s Kristom, do slijepila vlastite zablude, ali i obraćenja pred vratima Damaska, preko tolikih obraćenja, Mateja carinika, do nas danas, Bog šalje svoju svevremensku zahtijevnost čovjekove ljubavi prema njemu Bogu koji dolazi čovjeku, grješniku, jadnom i čemernom – ususret. Isus u Kafarnaumu. U carinarnici Matej. Matej je, rekli bismo u žargonu svakidašnjice, «čovjek s putrom na glavi». Nije voljen, bavi se ubiranjem poreza za rimskog okupatora. U Kafarnaumu su se stjecali mnogi svakakvi, pogani, pridošlice, stranci, ljudi s ruba društva. Matej je uz aramejski, morao dobro poznavati trgovački i umni grčki jezik, kao i militaristički izričaj okupatora vlastite zemlje – latinski jezik, a i samo rukovanje s poganima, već ga je učinilo nečistim i nedostojnim židovske zajednice. Jadan je bio taj carinik Matej, a onda jedan pogled tesara iz Nazareta, sina Boga živoga, vatrom svoje ljubavi prema tom bijednom grešniku, diže ga uz poziv «Pođi za mnom!» Možemo samo zamisliti koji su osjećaji tada vladali u Mateju. Ostavio je sve i pošao za Isusom. Isus biva gostom u Matejevoj kući, u društvu mnogih koji su bili grešni. To su Isusu mnogi spočitavali. Isus među njima, Ljubav među bijedom, Sjaj među kaljužom, Milosrđe među jadom ljudskog života. A Isus reče i ovo: «ta ne dođoh zvati pravednike nego grješnike!» Puno nam je rekao, zašto ga ne uvažiti?!
  







All the contents on this site are copyrighted ©.