Razmišljanje uz liturgijska čitanja X. nedjelje kroz godinu
Uz liturgijska čitanja X. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dario Tićić: Minulog
smo petka proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova. U čašćenju tog simbola Božje
ljubavi prema nama, pokušali smo uvidjeti koliko to zapravo Bog ljubi čovjeka. Štoviše,
priznajemo svi, više smo nekako navikli predočavati sliku Presvetog Srca upravo onako
kako se najčešće prikazuje, Krist u slavi razgoljena srca. Zapravo pravi smisao Isusove
ljubavi jest njegova smrt na križu, kada se iz ljubavi za nas predao do posljednjega
ovozemnog atoma života. Bog koji umire za čovjeka – to je Isusovo srce. Koliko možemo
pratiti tijek povijesti spasenja, kroz sva se minula vremena povlačila, slikovito
rečeno poput crvene niti, duboka Božja ljubav prema čovjeku. Nećemo pogriješiti ustvrdimo
li da se ne bi baš moglo reći da kroz povijest spasenja traje kontinuitet čovjekove
ljubavi i prema čovjeku i prema Bogu. Čovjek je uvijek bio djelo Božjih ruku, koje
je iz slobode, koju mu je upravo Stvoritelj udijelio, prianjalo ili bježalo od Boga.
Bog poštuje čovjekovu slobodu, pa i onda kada je iz vlastitoga hira i u ime nekakve
slobode, bježao od Boga. Priznajmo danas svi, tko na žalost nije to doživio u svome
životu. «Hoću biti slobodan, što će mi taj stari Bog!?» A on je uvijek brižno čekao,
kad ćemo konačno shvatiti da smo bez Boga nemoćni! Hošea prorok, govorio je u 8. st.
prije Kristova rođenja «ljubav mi je mila, a ne žrtve» (Hoš. 6,3-6) Jeruzalem i Samarija
bili su u krvavoj zavadi. Došlo je do bratoubilačkog rata. Opasnost, koja je vrebala
iz savezništva s poganima, nisu je zapravo takvom doživljavali. Sve je to rezultiralo
da je Bog odbacio svoj narod, ne bi li se popravio, uvidjevši svoje bijedno stanje
odbaćenja od Boga. Narod je shvatio težinu vlastita postupka. Iako bijen i koren riječima
Božjih glasnika i proroka, vraća se svome Bogu. On od njih traži ljubav, nesebičnu,
bezgraničnu ljubav. Ljudi su uvijek bili skloni svoju ljubav izražavati dobro plaćenim
žrtvama, svečanim prinosima... a zapravo srca su ostajala hladna, bez dopuštenja da
Bog uđe u njihov vlastiti život. Zato će vikati preko proroka: «ljubav mi je mila
a ne žrtve, poznavanje Boga a ne paljenice!» Bog traži da se čovjek zauzme oko svoga
vlastitog ostvarenja onako kako on to želi. Bog traži i od tebe i od mene da mu odgovoriš
vlastitim životom. Često se može doživjeti među svima nama: «Ti Bože budi tamo gdje
jesi, mi te volimo, ali znaš, imamo mi svoje planove...», a On traži da promijeniš
svoje stavove, da mu dopustiš da ti uđe po vjeri u tvoj život. Tako je bio ušao i
u Abrahamov život, promijenio mu ga zauvijek. Promijenio ga, jer mu je Abraham povjerovao
«u nadi protiv svake nade». O toj silnoj Abrahamovoj vjeri pisao je sv. Pavao u svojoj
poslanici adresiranoj upravo ovdje, zajednici u Rimu. Valjalo je onda, kao i uvijek
utvrđivati braću u vjeri, podizati pouzdanje u Boga, otvarati oči onima koji još nisu
bili ugledali ljepotu života s Bogom koji se čovjeku objavljuje. Taj Bog, koji voli
čovjeka, šalje svoga sina da ljudima, po njemu, objavi «slavu svoga imena» i da po
njegovu sinu Isus Kristu «svi krajevi svijeta vide spasenje Boga našega». Jedno je
najvažnije – povjerovati takvom Bogu koji se tako i na toliki način čovjeku približava.
Od Abrahama u Uru Kaldejskom, Pavla u svjetlosti susreta s Kristom, do slijepila vlastite
zablude, ali i obraćenja pred vratima Damaska, preko tolikih obraćenja, Mateja carinika,
do nas danas, Bog šalje svoju svevremensku zahtijevnost čovjekove ljubavi prema njemu
Bogu koji dolazi čovjeku, grješniku, jadnom i čemernom – ususret. Isus u Kafarnaumu.
U carinarnici Matej. Matej je, rekli bismo u žargonu svakidašnjice, «čovjek s putrom
na glavi». Nije voljen, bavi se ubiranjem poreza za rimskog okupatora. U Kafarnaumu
su se stjecali mnogi svakakvi, pogani, pridošlice, stranci, ljudi s ruba društva.
Matej je uz aramejski, morao dobro poznavati trgovački i umni grčki jezik, kao i militaristički
izričaj okupatora vlastite zemlje – latinski jezik, a i samo rukovanje s poganima,
već ga je učinilo nečistim i nedostojnim židovske zajednice. Jadan je bio taj carinik
Matej, a onda jedan pogled tesara iz Nazareta, sina Boga živoga, vatrom svoje ljubavi
prema tom bijednom grešniku, diže ga uz poziv «Pođi za mnom!» Možemo samo zamisliti
koji su osjećaji tada vladali u Mateju. Ostavio je sve i pošao za Isusom. Isus biva
gostom u Matejevoj kući, u društvu mnogih koji su bili grešni. To su Isusu mnogi spočitavali.
Isus među njima, Ljubav među bijedom, Sjaj među kaljužom, Milosrđe među jadom ljudskog
života. A Isus reče i ovo: «ta ne dođoh zvati pravednike nego grješnike!» Puno nam
je rekao, zašto ga ne uvažiti?!