Recenzija knjige "Pape" Claudija Rendine

Prošlih se dana u talijanskim knjižarama pojavila posljednja knjiga Claudija Rèndine, pisca i pjesnika oduševljenoga Rimom i vatikanskom poviješću, pod naslovom "Pape". Autor u knjizi istražuje živote 265 papâ koji su se izmijenili na čelu Crkve, kao i o njihovome odnosu prema Gradu i prema životu u takozvanome "borgu", odnosno "kvartu", a taj je vidik došao u prvi plan upravo na početku papinstva Benedikta XVI. Knjiga je, osim toga, vrlo korisna i zbog bogatih povijesnih prikaza, dokumenata i zanimljivosti vezanih uz održavanje konklavâ, ekumenskih saborâ i jubilejâ. Pripremajući se za temeljito istraživanje rimskih prvosvećenikâ, posebno sam proučio grad, papinski Rim – kazao je Claudio Rèndina u razgovoru za Radio Vatikan, te dodao kako je krenuvši od saznanja o obilježjima papinskoga Rima tijekom više stoljećâ, uklopio biografski pregled tih likova čiji su životi često bili odvojeni od gradskoga tkiva, ali koji su bez sumnje, u svojemu pastoralnome djelovanju, vodili računa o gradu. Ponekad su, primjerice, bili i pravi "graditelji" samoga grada. Knjiga je tako nastala brižnim istraživanjem koje je autor proveo, između ostaloga, u vatikanskoj biblioteci i arhivu. Na upit novinara koji ga se papa iz prošlosti najviše dojmio, Rèndina je izdvojio papu Lambertinija, Benedikta XIV., koji je živio u posebno teškome razdoblju za Crkvu, u XVIII. stoljeću, tijekom Prosvjetiteljstva. Bio je doista izvanredna osoba, tako da sam ga usporedio s Ivanom XXIII. – kazao je nadalje Rèndina – Prodrmao je Crkvu u tom razdoblju, otvarajući ju kako na doktrinalnome tako i ljudskom planu. Sklopio je ugovore s više europskih zemalja, u svrhu zaštite Crkve u tim zemljama. Osim toga, nastojao se što je više moguće otvoriti i drugim Crkvama. On je, primjerice, jedini papa kojemu je Engleska posvetila jedan kip, a to mi se čini vrlo važnim budući da je riječ o anglikanskoj zemlji. Što se pak tiče njegove čovječnosti, Benedikt XIV. je bez sumnje imao vrlo jednostavne odnose s ljudima, a valja napomenuti da je on u to vrijeme bio vladar. On si je, na neki način, skidao krunu, te odlazio među ljude i razgovarao s njima, što je za XVIII. stoljeće bilo nezamislivo. A volio je i razonodu, stoga je često odlazio u Castel Gandolfo, i to na konju. I to nam govori koliko je ta osoba bila živa i radosna – kazao je autor knjige o papama.