Recenzija knjige 'Tražiti lice Božje', Romana Guardinija

Romano Guardini autor je izvrsnih knjiga teoloških rasprava koje su zapravo pisane poput blistavih meditacija. Takva je i knjiga 'Tražiti lice Božje' koju je objavila Kršćanska sadašnjost, a o kojoj govori Boris Rotar.
Pomoći kroz istinu bio je moto pod kojim je podrazumijevao svoj dušobrižnički rad. Rođen u Veroni ali odrastao u Mainzu, kao najstariji od četvoro braće, nakon početnih lutanja, studira na sveučilištima u Freiburgu i Tübingenu; zaređen je u Mainzu gdje neko vrijeme radi kao kapelan da bi potom, 1915., počeo predavati na Freiburškom sveučilištu, a 1922. postaje docent u Bonnu. U to se vrijeme povezuje s Liturgijskim pokretom (napisao je i djelo 'O duhu liturgije') te posredstvom dvorca Rothenfels - kako piše ravnatelj katoličke akademije u Bavarskoj i poznavatelj njegova rada Franz Heinrich - stupa u kontakt s Katoličkim pokretom mladih čiji je vođa i postao. Tijekom predavanja 'Crkva se budi u dušama', održanog pri Katoličkoj akademskoj udruzi, zapaža ga pruski ministar kulture i poziva ga na novoosnovanu Katedru za filozofiju religije i katolički svjetonazor Berlinskog sveučilišta, koja je bila koncipirana za slušatelje svih fakulteta. Iz propovijedi s bogoslužja za studente nastala je najpoznatija Guardinijeva knjiga «Gospodin». Nacisti ga prisilno 1939. umirovljuju da bi 1945. bio pozvan na sveučilište u Tübingenu, a 1948. na sveučilište u München na Katedru za filozofiju religije i kršćanski svjetonazor. Bio je neumoran predavač i propovjednik, dobitnik njemačke nagrade za mir, a i europske nagrade Erasmus. Umire 1968. u Münchenu. Iz njegovih propovijedi nastalo je šest svezaka meditacija koji su svojevrsni, po Guardinijevim zapisima, njegov vlastiti teološki testament. Spisi 'Kreposti' i 'Molitva Gospodnja' čine ovu knjigu, uz izbor iz njegovih jedanaest pojedinačnih spisa koji su svi raščlanjeni na pojedine dane u godini i sastavljač ih je, gdje je god to mogao, složio u godišnji ciklus. Mjesec siječanj u kojem promatra nastupajuću godinu sadrži tako tekstove o Božjoj volji i providnosti, dok prva polovica travnja u skladu s Korizmom i Velikim tjednom ima Guardinijeve spise iz njegova djela 'Križni put'. Za prosinac, mjesec Došašća i smjene godina navedeni su dijelovi iz djela «Gospodnja blizina». Tekstovi se ipak tako slažu da se rasporedom bave kroz više dana istom mišlju. To autoru dopušta da neke teme podrobnije produbi u duljem vremenskom razdoblju. Kao u mnogim naslovima njegovih djela i ovdje je glavni pojam «istine» i, kako je pisao, čiju jasnu i tihu moć želi osvijetliti i za koju je tvrdio da je osjeća kao živo biće u prostoriji. U središtu svih meditacija je zabrinuti, vrlo vjerni kršćanin, egzistencijalno zatečen, dakle čovjek pred licem Božjim. Evo dijelova iz ove knjige koja pokazuje način na koji je jezgrovito davao odgovore na sveopća ljudska pitanja. Providnost je stvarnost, a tu stvarnost ne treba toliko promišljati nego je prije svega činiti… Tada će ti jednog dana postati jasno da je on tu, da te gleda, oslovljava, poziva. I tada živo stupaš u ovo jedinstvo i djeluješ iz njega. To je Providnost. Što je volja Božja pita se Guardini. Navikli smo je shvaćati moralno kao zbroj onoga što smo obvezni činiti, kao neku vrstu personifikacije moralnog zakona. No, ona je mnogo više. Ona je ono što se treba dogoditi, ono što u svijetu, koji je stvorila, tek treba postati, što se treba razviti iz djelovanja prirodnih sila, uzrasti iz čovjekova stvaranja, iz slobode duha kako bi svijet postao onakav kakvim ga je on zamislio. Božja volja nije samo zahtjev nego i djelovanje. Ona je osobit način kako Bog u meni opominje, potiče, pomaže, nosi, djeluje i oblikuje, hrva se, nadvladava i dovršava. Božja je volja snaga kojom on djeluje kako bih mogao ispuniti ono što on zahtijeva. Tako gledajući, zaključuje Guardini, volja Božja ima drugo ime - zove se milost. Ili pak kad raspravlja o molitvi tvrdeći da je u krajnjoj liniji svaka molitva odgovor čovjeka Božjoj svetosti. Bog koji bi bio samo sveznajući, svepravedni, svemogući, svezbiljski, bio bi nešto čudesno silno, upravo apsolutni bitak. Mi bismo se njemu divili, priznavali ga, bojali ga se, osjećali se pred njim pritisnuti, ili bilo što, ali ne bismo se mogli njemu moliti. To je moguće jedino s obzirom na njegovu svetost. Čovjek pred svetošću Boga postaje svjestan svoje nevrijednosti. Uviđa da je sebeljubiv, nepravedan, okaljan, zao. Osjeća i odmjeruje svoju grešnost, svoje čine od danas, od jučer, od bilo kada. Eto to je način na koji piše Guardini, nikada ne nudeći moraliziranje, već lakim jednostavnim jezikom nudi izuzetne misli tražeći poticajnog sugovornika. Bivajući jakim duhovnim izvorištem poslijeratnim naraštajima, ova knjiga takav duhovni oslonac nudi i ne samo ovom našem naraštaju.