Recenzija Papine knjige "Sjećanje i identitet"

'Sje ć anje i identitet' naslov je knjige Ivana Pavla Drugog koju je, neposredno pred Papinu smrt, u Hrvatskoj objelodanio nakladnik Verbum. O knjizi govori Boris Rotar.

Dok su milijarde ljudi pratile odlazak velikog Pape koji je obilježio tri posljednja dramatična desetljeća ljudske povijesti , valja se prisjetiti da ljudi poput negdašnjeg poljskog kardinala Wojty łe svojim djelovanjem ostavljaju neizbrisiv trag u povijesti. Pamtit će se da je bio prvi ne -Talijan u 455 godina; da je 13. travnja 1986. bio prvi Papa koji j e u Rimu kročio u židovsku sinagogu ; 1992., nakon 359 godina, službeno rehabilitira Galileja kojega je Crkva osudila zbog njegove teorije heliocentričnog sustava ; u ožujku 2000. m oli za oprost za grijehe Crkve što ih je počinila prema Židovima, hereticima, ženama i manjinama; godinu dana kasnije, opet kao prvi papa kroči u Siriji u islamsku džamiju ; u 24. godišnjici svog pontifikata dodaje izmjene u molitvi Krunice, najpoznatije katoličke molitve , i to čini nakon punih devet stoljeća. Moglo bi se tako nizati još stranicama u čemu je ovaj Papa bio izniman. Knjiga razgovora koje su s njim vodili dvojica poljskih filozofa i teologa, 1993. u Castel Gandolfu, a bili su to Josef Tischner i Krzystof Michalski, utemeljitelji Instituta za znanost o čovjeku , koji je u temeljen u Beču, predložili su Papi da kao njihov negdašnji kolega i sveučili š ni predavač na teologiji u Poljskoj , kritički analizira dvije diktature - nacizam i komunizam - koje su obilježile dvadeseto stoljeće , a kojima je i Wojty ł a bio aktivnim sudionikom, a ne samo svjedokom, pridonijevši umnogome kraju komunizma. Razgovori su snimani i kasnije transkribirani, ali Papa ih je nadopunio, i na svoj osobni način litera rizirao, pridonijevši umnogome da to ne budu samo akademski suhoparni dijalozi o tomističk oj filozofiji, i što je ona preuzela od Nikomahove etike, i tome slično, makar se mora priznati da je pravo intelektualno zadovoljstvo iščitavati lakoću i duboko poznavanje ne samo filozofskog nasljeđa čovječanstva koji je ovaj veliki Papa očito imao kao s voju poljsku popudbinu, koja mu je i omogućila da se usudi autoritetom intelekta globalistički gledati na univerzalne ljudske probleme. Bilo da piše o granici postavljen u zlu u povijesti Europe, ili o slobodi i odgovornosti, o domovini, naciji, razmišljaju ći o Europi, demokraciji , uvijek je to jasan, sažet i misaono jak zaključak popraćen primjerom. Kaže se da zapisano ostaje, a to potvrđuje i ova knjiga nevelikog opsega , ali kakvo već jest ovo vrijeme interneta , gdje se i učenički sažeci lektira mogu naći pritiskom na tipku računala , dajđestirani na internetu , kao da je i ova knjiga negdašnjeg kazališnog zaljubljenika koji je želio postati glumac i s pozornice izgovarati i tumačiti uobličena i tim saznanjem. Umjeti reći jasno, s tek pokojim biblijskim citatom, ali i uz pomoć Goethea, Dostojevskog , umijeće je malo njih. Teško je oteti se želji za citatom, pa neka to bude i ovaj put uz poziv da se u ruke uzme i ova Papina knjiga. Ovako je razmišljao o vjeri i zlu. »Vjernik zna da je prisutnost zla uvijek praćena prisutnošću dobra, milosti. Trpeći za sve nas , Krist je patnji udijelio nov smisao, uveo ju je u novu dimenziju, u nov red: red ljubavi. Uistinu, patnja ulazi u čovjekovu povijest s istočnim grijehom. Grijeh je onaj «žalac» koji nam nanosi bol, koji smr tno ranjava ljudsko biće. Ali , Kristova muka na Križu dala je radikalno nov smisao patnji, iznutra ju je preobrazila. U ljudsku povijest, koja je povijest grijeha, uveo je patnju bez krivnje, prihvaćenu jedino iz ljubavi. Ta patnja otvara vrata nade u oslo bođenje, u konačno uklanjanje onog žalca koji razdire čovječanstvo. To je patnja koja sagara i ništi zlo plamom ljubavi te čak iz grijeha izvlači mnogostruko cvjetanje dobra. Svaka ljudska patnja, svaka bol, svaka nemoć u sebi nosi obećanje spasenja, obeća nje radosti. To vrijedi za svaku patnju koju prouzroči zlo, vrijedi i za ono golemo društveno i političko zlo koje danas dijeli i potresa svijet: zlo ratova, tlačenja pojedinaca i naroda; zlo socijalne nepravde, pogažena ljudskoga dostojanstva, rasne i religiozne diskriminacije; zlo nasilja, terorizma, utrke u naoružanju – sve ovo zlo postoji u svijetu i da bi u nama probudio ljubav, a koja je darivanje sebe u velikodušnu i nesebičnu službu onome tko je pogođen patnjom. U ljubavi koja ima svoj izvor u Kristovu srcu nalazi se nada za budućnost svijeta. Krist je Otkupitelj svijeta: »Njegove nas rane iscijeliše». Pisao je, i što je najglavnije, djelovao cijelo vrijeme svog pontifikata, veliki papa Karol Wojty ł a.