Smrt i patnja u učiteljstvu Ivana Pavla II.

Smrt i patnja, prosvijetljene Kristovim križem, temelj su naučavanja Ivana Pavla II. Ljudska bol življena u vjeri i ljubavlju preoblikovana na Križu, te smrt kao pasha, kao prijelaz u drugi život – te su misli vodile Ivana Pavla II. tijekom 26 godi na njegove Petrove službe, a posebice u posljednjem dijelu, kada je hrabro podnošena patnja postala slika Papinoga propovijedanja: slaboga glasom , ali prodorna svjedočenj em . "Draga braćo i sestre, u 21 sat i 37 minuta naš se voljeni Sveti Otac Ivan Pavao II. vratio u Očev dom". Jednostavna rečenica koja se 2. travnja uvečer, od mnoštva okupljenoga na molitvi na Trgu svetoga Petra odbila prema mnoštvu u svijetu, ne govori o smrti, već o uskrsnuću – Papa je učinio posljednji korak svojega dugog zemaljskog puta i vratio se u Božji zagrljaj. U toj se rečenici nalazi cijeli duboki smisao kršćanske nade – smrt je prijelaz iz zemaljskoga života u viđenje Boga, u njegovome Domu. Pa ipak, ono što vjera poučava, ne uklanja ljudski strah od smrti ili tjelesne boli. Neizbježna pitanja o smislu boli i smrti nisu mogla ne potaknuti naučavanje Pape koji je bio toliko pozoran na čovjeka, i toliko i sâm izmoren patnjom, koja je pomalo obuzela njegovo tijelo. Manje od pet i pol godina nakon početka papinstva, 11. veljače 1984. godine, Ivan Pavao II. potpisao je apostolsko pismo 'Salvifici doloris', koje izravno govori o toj temi. Na pitanje boli i smrti, ako se gledaju same po sebi, nema odgovarajućega odgovora – objasnio je odmah na početku Sveti Otac. Ali već je dvije tisuće godina čovjek sudionik u otajstvu koje govori o smrti, uskrsnuću i ljubavi. U tom se otajstvu nalazi objašnjenje boli i smrti. "Dvije tisuće godina, od dana Muke, Križ blista kao najviši izraz Božje ljubavi prema nama. Tko ga znade prihvatiti u svojemu živ otu, okušava kako bol, prosvijetljena vjerom, postaje vrelo nade i spasenja" – napisao je Papa. U Isusovome je Križu tajna "prosvijetljene" boli, nade koja postaje spasenje. Ali bol se u životu muškarca, žene, mlade ili starije osobe, može pojaviti u mnogo oblika – primjerice, u bolesti. Ivan Pavao II. je toga svjestan, te ponovno pronalazi odgovor na simbolu koji nadvisuje Kalvariju. "Patnja i bolest dio su otajstva čovjeka na zemlji. Sigurno, opravdano je boriti se protiv bolesti, jer zdravlje je Božji dar. Ali, važno je također znati pročitati Božji nacrt, kada patnja pokuca na naša vrata. "Ključ" se toga čitanja nalazi u Kristovome Križu" – napomenuo je Papa, ponovno i uvijek ističući Križ. Ivan Pavao II. ne ublažava tu spoznaju, koja kršćanina čini dostojnim toga imena, niti kada se na to osvrće u razgovoru s mladima. Otajstvo slavnoga križa za njih postaje veliki dar, i ujedno znak zrelosti vjere. Svojim Križem, općim simbolom Ljubavi, Krist vodi mlade iz cijeloga svijeta, u veliki "zbor" kraljevstva Božjega, koji preobražava srcâ i društvâ – upozorio je Papa. Otajstvo Križa čudo je koje Isus plaća svojom krvlju, crpeći iz zla dobro, – stoji nadalje u apostolskome pismu 'Salvifici doloris' - te žrtvujući svoju nevinost zbog ljudskih grijeha i pobjeđujući tako S o tonu, tvorca zla. Čovjeku koji malo pomalo uzima svoj križ, sjedinjujući se duhovno s Kristovim križem, otkriva se spasenjski smisao patnje – piše Ivan Pavao II. Patnja ne može ne ulijevati strah! Ali upravo se u otkupiteljskoj Kristovoj patnji nalazi pravi odgovor na izazov boli, koji je veliki teret za nas ljude. Krist je, međutim, uzeo na sebe našu patnju i preuzeo je naše boli, stavljajući ih, preko Križa i uskrsnuća, u novo svjetlo nade i života. Križ i Uskrsnuće, nada i život, podsjećaju na temeljni vidik kršćanske vjere koja je, u iskustvu bolesti i smrti također, uvijek otvorena životu. Vjernik zna da može računati na snagu Boga stvoritelja, Krista uskrsloga i Duh a koji osnažuje – napomenuo je Papa. Dojmljivo je pročitati što je pisao, 21 godinu prije preminuća, mladi Ivan Pavao II.: "Kada je tijelo jako bolesno, potpuno slabo, a čovjek gotovo nesposoban za život i djelovanje, toliko se više ističu unutarnja zrelost i duhovna veličina, koje su ujedno velika pouka za zdrave i normalne ljude". Papa tada nije znao da piše o samome sebi. I upravo je to dirljiva pouka koju nam je ostavio. Sve do kraja – s uzdignutim Križem poput barjaka, tijekom posljednjega Križnoga puta, kao krajnji čin vjere za koju se valja prihvatiti na putu prema nebu. Budući da je smrt – kako je jednom rekao – dar za nadilaženje samoga sebe.