Kri žni put kod Koloseja

Prvi put u 26 godina svojega pontifikata papa Ivan Pavao II. nije na Veliki petak sudjelovao na Križnome putu u Koloseju u Rimu. TV-kamere su prenijele snimke iz Papine kapele u Vatikanu gdje je Papa na televizijskom ekranu pr atio Križni put. U nošenju križa bili su zastupljeni vjernici iz Azije, Europe i Afrike. Na prve dvije te na posljednjoj postaji križ je nosio kardinal Ruini. Križ su pratile dvije baklje, koje su nosili djevojka i mladić iz Rimske biskupije. Dok je kardi nal Ruini nosio križ do posljednje 14. postaje, Isusova polaganja u grob, Papa je držao u rukama raspelo i tako bio još bliže zbivanju u Koloseju, još bliže onima koji pate, još bliže svima. Križni put u Koloseju pratile su 54 televizijske postaje iz 39 ze malja. Pokraj Koloseja više tisuća vjernika pljeskom je na kraju pozdravilo Papu.

Papin rimski vikar kardinal Camillo Ruini pročitao je prvo poruku Ivana Pavla II. koji je kazao kako je duhovno sa svima kod Koloseja. - Predraga braćo i sestre, duhom sam s vama kod Koloseja, mjesta koje u meni budi toliko sjećanja i osjećaja za pobožnost Križnog puta u ovoj večeri Velikog petka - poručio je Papa, te je kazao kako je blizu onih koji "u ovom trenutku pate. Molim za svakoga od njih".

Razmatranja koja su se čitala uz ovogodišnji križni put na Koloseju sastavio je kardinal Joseph Ratzinger. U središtu četrnaest teoloških promišljanja kardinala Ratzingera koja su se čitala uz pojedine postaje križnog puta je rečenica iz Ivanova evanđelja, koja se čitala u uvodnoj molitvi a zatim ponovno na četrnaestoj postaji: "Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24). Isus tim riječima uspoređuje cjelokupni svoj ovozemni život s pšeničnim zrnom koje tek kada umre donosi rod. Budući da je svoju smrt živio kao predanje samoga sebe, kao čin ljubavi, njegovo je tijelo bilo preobraženo u novi uskrsni život. Zbog toga je on, utjelovljena Riječ, postao sada naša hrana koja vodi u pravi život, u život vječni. Vječna riječ - stvarateljska snaga života - sišla je s neba, postavši tako prava mana, kruh koji se daje čovjeku u vjeri i u sakramentu. Na taj način križni put postaje put koji vodi do samog središta euharistijskog otajstva: pučka pobožnost i sakramentalna pobožnost Crkve se isprepleću i stapaju. Molitva križnog puta može se shvatiti kao put koji vodi dubokom, duhovnom zajedništvu s Isusom, bez kojega bi sakramentalno zajedništvo ostalo prazno. Križni put pokazuje se kao "mistagoški put". Križni bi put morala biti škola vjere, vjere koja je, po svojoj naravi, "vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6). No to ne znači da se moraju isključiti osjećaji. Crkveni oci upozoravaju kako je glavni nedostatak kod pogana to što nemaju srca te podsjećaju na tekst iz knjige proroka Ezekijela u kojem Gospodin poručuje svom narodu kako će iz njegovih grudi iščupati srce kameno i dati im srce od mesa. Križni nam put pokazuje Boga koji dijeli patnje ljudi, čija ljubav nije neosjetljiva i daleka, već silazi među nas, sve do smrti na križu. Bog želi preobraziti i naša kamena srca i pozvati nas da dijelimo patnje drugih ljudi, želi nam dati srce od mesa koje neće biti neosjetljivo na trpljenja drugih. Križni put je put samozataje, to je put prave ljubavi. Tim je putom Isus kročio prije nas. I to nas ponovno dovodi do pšeničnog zrna, do presvete euharistije u kojoj se neprestano uprisutnjuje među nama plod Isusove smrti i uskrsnuća. U njoj on kroči s nama, kao onaj put s učenicima na putu za Emaus, postajući uvijek iznova naš suvremenik.