Recenzija knjige: "Za križem u slici i riječi"

" naslov je nove knjige Anton a Šuljica u nakladi Kršcanske sadašnjosti, u kojoj je na taj nacin popracen križni put u osorskoj katedrali. O knjizi govori Boris Rotar Za križem u slici i rije č i" ( )

U našim crkvama niz je vrijednih sačuvan i h umjetničkih djela koja prikazuju K rižni put, ali ima dakako i podosta kiča i umjetnički bezvrijednih postaja. Držeći se one da je osnovno načelo u uresu i opremi liturgijskog prostora , načelo vječnoga ili nadvremenskoga, načelo svetoga i načelo lijepoga , i postaje K rižnog puta pokušao je na taj način vrednovati autor ove knjige koji je i diplomirani povjesničar umjetnosti , a okušao se i kao pjesnik. Kao što je poznato, križni put se, kakvim ga mi danas poznajemo, pojavljuje u Europi u 15. stoljeću. U to je vrijeme nastala i osorska katedrala. Pobožnost štovanja Isusove muke i smrti temelji se na evanđelju, osim postaje o Veroniki koja ima legendarno obilježje. Danas se, podsjeća Šuljić , uglavnom drži da se ta pobožnost počela širiti iz Španjolske i n j ezinim se začetnikom drži dominikanac Alvaro. Postala je općeprihvaćenom nakon što ju je za cijelu Crkvu, Papa uveo u 17. stoljeću , iako su elementi viae crucis postojali već zarana u Jeruzalemu. Tamo su pojedina mjesta Kristova K rižnog puta već vrlo rano bila označena kapelama ili oznakom na kamenu pa su ih počeli obilaziti i vjernici. Jeruzalemski su franjevci u razdoblju od 14. do 16. stoljeća bili uveli tzv. sveti krug koji je , prema pobožnoj tradiciji, pravila Marija hodajući nakon uskrsnuća od mjesta do mjesta. Na Zapadu se u početku pojavljuje samo sedam postaja, no u pojedinim ih je razdobljima znalo biti čak do četrdeset i tri. Tek se u 17. stoljeću ustalio današnji broj od 14 postaja. U renesansnoj katedrali televizijski redatelj Danijel Marušić , koji je utemeljio i znamenite Osorske glazbene večeri , pozvao je različite autore d a naslikaju po jednu postaju Križnog puta. Usprkos stilskoj nejedinstvenosti, upravo je raznolikost učinila da se na stanoviti galerijski način učini oslik katedrale različitim i zanimljivim. Naše su crkve uglavnom svjedoci stilskih razdoblja pojedinih epo ha, a upravo je ta činjenica potaknula koncilske oce da se u temeljnom dokumentu Drugog a vatikanskog koncila o liturgiji, «Sacrosanctum concilium», izrijekom opredijele za poštivanje različitosti umjetničkih oblika svih stilskih razdoblja. Kaže se točno da «umjetnost našeg vremena svih naroda i krajeva ima slobodu djelovanja u Crkvi ako dužnim poštovanjem i doličnom čašću služi bogoštovnim zgradama i svetim obredima. «To jasno potiče da se u našim crkvama nađe i suvremeni likovni izraz. Križni put služi dak ako pobožnosti, i u svom teološko-likovnom čitanju pojedinih postaja Križnog puta, autor se s pravom pita nije li nepravedno da od postaje do postaje posjetitelj ne može pratiti isti Kristov lik. No, teološko se objašnjenje sjajno nalazi u odgovoru da Kris t trpi u svakom čovjeku koji trpi. U lijepo uređenoj, preglednoj i popratnim instrumentarijem popraćenoj knjizi , nalazi se 14 slika u tehnici ulja na platnu i zadanim okvirom od metar puta metar i dvadeset. I križeve koji se nalaze iznad svake postaje izra dili su različiti hrvatski kipari. I oni su rađeni u različitim tehnikama i materijalima, a različite su i njihove stilske osobine. Vasilije Jordan, Zlatko Kauzlarič Atač, Ljubo Ivančić, Ivica Šiško, Eugen Kokot, Rudi Labaš, Frano Šimunović, Đuro Seder, Va troslav Kuliš, Josip Bifel, Jadranka Fatur, Živko Haramija, Omer Mujadžić, Slavko Šohaj i Biserka Baretić , autori su zanimljivih, raznovrsnih djela koja su najčešće odraz njihovih već poznatih autorskih stilova. Šuljićevi k omentari pokazatelji su poznavanj a likovnog ozračja, i slikovnog pisma svakog autora , pa je zanimljivo njegovo čitanje i tumačenje slika. Valja podsjetiti slušaoce da su i u Hlebinama i Mariji Bistrici, nacionalnom marijanskom svetištu, također različiti autori oslikali postaje Križnog puta. Pozdravljajući ovu novu knjigu u prigodno vrijeme , i trud njezinog autora, valja ustvrditi da se likovnost koja ima vlastiti govor, a koju teologija slijedi, mogu i uspijevaju naći na pola puta. Ova je knjiga lijep primjer da se teologija i govor umjetnosti mogu i trebaju upotpunjavati.