10. obljetnica potpisivanja enciklike "Evangelium Vitae"

Prije deset godina, točnije 25. ožujka 1995. godine, na Blagovijest, papa Ivan Pavao II. potpisao je encikliku 'Evangelium Vitae', o vrednoti i nepovredivosti ljudskoga života. Danas, kada je velik dio svijeta pod dojmom slučaja Amerikanke Terri Schiavo, 41-godišnje žene s teškim oštećenjem mozga, želimo se podsjetiti na dio ovoga dokumenta, u kojemu Papa govori o eutanaziji. Sveti je Otac u ovoj enciklici ustvrdio kako je u tijeku dramatična borba između kulture života i kulture smrti, te upozorio kako Evanđelje života valja hrabro i vjerno naviještati kao radosnu vijest ljudima svih razdoblja i kulturâ. Papa ne predstavlja ovaj dokument kao popis zabrana, koje su jasne: 'ne' pobačaju, eutanaziji i smrtnoj kazni, već kao 'da' životu, odnosno dati život nerođenoj djeci, siromašnima, bolesnima, umirućima od gladi i osuđenima na smrt. U tom se vidiku suočava s otajstvom boli u životu, kao i s onim što naziva "dramom eutanazije". Čovjek želi pod svaku cijenu mimoići problem patnje koja danas sve više izgleda kao "nepodnošljivi udarac", a smrt postaje oslobođenje, u trenutku kada se život smatra besmislenim zbog toga što je uronjen u bol. Nalazimo se pred uznemirujućim simptomima 'kulture smrti' koji napreduju posebice u društvima u kojima vlada blagostanje. Njih, osim toga, obilježava mentalitet djelotvornosti, prema kojemu nenadoknadivo nesposoban život nema više nikakve vrijednosti – upozorio je Sveti Otac. Papa potom podsjeća da se eutanazijom, u pravome smislu riječi, podrazumijeva djelovanje ili propust, koji po svojoj naravi i s nakanom, izaziva smrt, u svrhu uklanjanja svake boli. Od nje treba razlikovati terapeutsku upornost: kada je smrt predstojeća i neizbježna, može se pri svijesti odustati od terapije koja bi izazvala samo privremeno i mučno produljenje života, ali ne prekidajući normalnu terapiju kojoj takav bolesnik treba biti podvrgnut u sličnim slučajevima. Istaknuvši te razlike, Sveti je Otac potvrdio da je eutanazija teško kršenje Božjega zakona, budući da je ona namjerno ubojstvo ljudske osobe koje je moralno neprihvatljivo. Na taj je način – upozorio je nadalje Papa – život slabijega stavljen u ruke jačega, a u društvu se gubi smisao pravednosti. Potpuno je različit, međutim, put ljubavi i istinskoga milosrđa, koje nam nalaže naša zajednička čovječnost i koje vjera u Krista Otkupitelja, umrloga i uskrsloga prosvjetljava novim razlozima. Zahtjev koji proizlazi iz ljudskoga srca pred patnjom i smrću, ponajviše je zahtjev za društvom, solidarnošću i potporom u kušnji. To je zahtjev za pomoć kako bi se nastavilo nadati, i onda kada ponestanu sve ljudske nade. U vjeri se dolazi – zaključio je na koncu Sveti Otac – do spoznaje da patnj a, iako u sebi ostaje zlo i kušnja, uvijek može postati vrelo dobra … ako se živi zbog ljubavi i s ljubavlju, i uz sudjelovanje u patnji samoga raspetoga Krista.