Poruka bla ženog Ivana Merza za Gosinu Euharistije

23. veljače 2005. g. posve slučajno pronađen je u Leksikografskom zavodu u Zagrebu do sada potpuno nepoznati članak bl. Ivana Merza koji je objavljen 1925. g. u Kalendaru «Danica» pod naslovom «Hrvatske crkve». Kada smo mislili da smo o bl. Ivanu Merzu sve već davno pronašli i pročitali, evo velikog, otkrića! Povod članka bila je proslava tisućite obljetnice hrvatskog Kraljevstva 1925. čemu se i bl. Ivan ovim svojim člankom pridružio, ali na svoj jedinstven potpuno duhovan način. Članak je programatskog karaktera, a govori o Euharistiji slavljenoj tijekom povijesti kao najvažnijem sadržaju koji povezuje sve naraštaje Hrvata od kralja Tomislava do naših dana. Članak daje ujedno i snažne duhovne poticaje za hrvatsku budućnost.

Naime, premda je članak pisan prije osamdeset godina on ima svu aktualnost i za naše doba, i to upravo za ovu Godinu Euharistije. Stoga ovaj članak možemo slobodno smatrati i kao nebesku poruku bl. Ivana Merza za Godinu Euharistije kojom se on sada iz Neba priključuje njezinu slavlju. (3. dio)

A znate li, kako lijepe molitve moli svećenik u ime hrvatskoga naroda, dok služi na primjer božićnu svetu Misu? Evo poslušajte jednu takvu: »Predragi! Pokaza se milost Boga, Spasitelja našega, svim ljudima, učeći nas, da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja, da trijezno i pravedno i pobožno poživimo na ovomu svijetu, čekajući blaženu nadu i dolazak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, koji je dao sebe za nas, da nas otkupi od svakog bezakonja, i očisti sebi narod izabrani, koji čezne za dobrim djelima. (Tit, 2,11–14).» Nijesu li te riječi lijepe i pune dubokoga smisla, pokazujući nam, kako valja da živimo? I te je iste riječi molio hrvatski narod u Tomislavovo doba i kada je živio po tim riječima, postao je velik i sretan. I nama su danas možda još potrebnije takve riječi, jer dandanas tolike bezbožne i sramotne novine truju srca naših mladića, naših djevojaka i naše djece i ne znaju ništa drugo do li riječi mržnje, do li kleveta i napadaja na svetu Crkvu. No poslušajte dalje, kako sveta Misa 7. rujna zanosno slavi jednoga Hrvata, bl. Marka Križevčanina, koji je svoju krv prolio za katoličku vjeru: »Metnuo si, Gospode, na glavu njegovu vijenac od dragoga kamenja; života zaiska u tebe, i dade mu.« A za Mariju, kraljicu Hrvata, veli čitanje u svetoj Misi na Veliku Gospojinu: »I ukorijenih se u narodu poštovanom, i u dijelu Boga mojega, koji je nasljedstvo njegovo; i u punini je svetačkoj boravište moje. Kao cedar na Libanu podigoh se, i kao čempres na gori Sionu. Kao palma u Kadesu podigoh se, i kao nasad ruža u Jerihu; kao lijepa maslina u polju i kao makljen podigoh se kraj vode na putu. Kao slatka korica i balsam mirisavi dadoh miris; kao smirna izabrana dadoh sladost mirisa.« I kada je Marija bila uznesena na nebo, Isus je dočeka i reče joj uz radost vojske anđeoske: »Slušaj, kćeri, jer omilje Kralju ljepota tvoja. Aleluja. Aleluja.«

Zar da ne zavolimo još više svetu Misu, u kojoj se mole tako lijepe molitve i s kojom se u čaru ne mogu da takmiče najljepše stranice iz svih drugih napisanih knjiga?

A napokon o najvažnijemu još nijesmo ni govorili. U hrvatskim se crkvama nalazi sam prisutan Isus Krist i On se u njima za nas moli i žrtvuje. Iz svetohraništa se izlijeva blagoslov na naša polja i livade, na naše obitelji, na djecu našu. I sam taj Bog se ujedinjuje s duša ma hrvatskim već od Tomislava i prije pa do dana današnjega i On Hrvate uzdiže na veliko dostojanstvo djece Božje. Po Njemu nam govore naši djedovi i pradjedovi, koji su se bili proti Turčinu i prolijevali svoju krv za katoličku vjeru, vjeru otaca naših. Oni nam vele preko Isusa u Hostiji: »O Hrvati dvadesetog vijeka! Primajte što češće Jaganjca Božjega, koji je sišao u pšenicu vaših polja i u vino vinograda vaših. Primajte ga što češće, ako želite postati novim ljudima, ako želite, da se jednom s nama, djedovima vašim, radujete u nebeskim dvorima bez prestanka pjevajući hvale Gospodu. Budete li zapuštali Tijelo Isusovo, budete li prezirali njegovu ljubav, koja vas dozivlje k sebi iz svih pa i najmanjih svojih crkava, bit ćete već na zemlji nesretni. Djeca će vaša dići ruke na vas, obitelji će živjeti u zavadi, sela će se međusobno klati, gadna će se kletva razlijegati mjesto pobožne pjesme, a napokon, oj prevelike žalosti, izgubit ćete slobodu i propast ćete netragom. A drugi će bolji narodi obitavati vaše zemlje i ognjišta vaša i spominjat će sa žalošću vaše ime i narod, koji je prezreo ljubav Isusa Krista.«

Evo, predragi hrvatski narode, koje nam se misli nameću prigodom tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva. Ljubimo naše crkve, resimo ih što bolje možemo, pričešćujmo se što sabranije i češće molimo Gospoda, da nam dade što boljih, što svetijih, što brojnijih svećenika. U ovome je pravi zalog naše velike i blagoslovene budućnosti.