PORUKA BL. IVANA MERZA O EUHARISTIJI (II)

23. veljače 2005. g. posve slučajno pronađen je u Leksikografskom zavodu u Zagrebu do sada potpuno nepoznati članak bl. Ivana Merza koji je objavljen 1925. g. u Kalendaru «Danica» pod naslovom «Hrvatske crkve». Kada smo mislili da smo o bl. Ivanu Merzu sve već davno pronašli i pročitali, evo velikog otkrića! Povod članka bila je proslava tisućite obljetnice hrvatskog Kraljevstva 1925. čemu se i bl. Ivan ovim svojim člankom pridružio, ali na svoj jedinstven potpuno duhovan način. Članak je programatskog karaktera, a govori o Euharistiji slavljenoj tijekom povijesti kao najvažnijem sadržaju koji povezuje sve naraštaje Hrvata od kralja Tomislava do naših dana. Članak daje ujedno i snažne duhovne poticaje za hrvatsku budućnost. Naime, premda je članak pisan prije osamdeset godina on ima svu aktualnost i za naše doba, i to upravo za ovu Godinu Euharistije. Stoga ovaj članak možemo slobodno smatrati i kao nebesku poruku bl. Ivana Merza za Godinu Euharistije kojom se on sada iz Neba priklj učuje njezinu slavlju.

„I upravo sveta Misa, koju služe toliki hrvatski svećenici svakoga dana diljem hrvatske domovine, pokazuje, da je nauka, koju naš narod ispovijeda, zajednička svemu obrazovanom čovječanstvu, da hrvatski narod ispovijeda vječna načela Kristova i da se ne nalazi u onom bijednom stanju, u kojemu čame narodi, koji nijesu sazdani na Petrovoj stijeni, koji ne priznaju u zajednici s drugim velikim narodima Svetog Oca Papu kao svoga vrhovnoga poglavara.Da, po svetoj Misi hrvatski narod dnevno i javno ispovijeda, da i on spada u kolo prosvijećenih katoličkih narodâ, kod kojih se dnevno služi ista ona služba Božja kao i u našim hrvatskim selima. Došli vi u London ili Pariz, u Ameriku ili Afriku, svuda se na svijetu, gdje imade katolikâ, služi ona ista sveta Misa kao i kod nas. Ali imade još jedna važna stvar, koju treba istaknuti. U hrvatski narod ne spadaju samo gospoda ili seljaci ili trgovci ili građani. Ne, svi i seljaci i gospoda i građani i trgovci i svi staleži, bez obzira na to, nosili oni opanke ili cipele, bili stari ili mladi, muško ili žensko, bogati ili siromašni, svi skupa sačinjavaju hrvatski narod. I svi se ti okupljaju u crkvi kod svete Mise, i tu se ne pita, je li tko učio školu ili ne, da li je gazda ili prosjak. Svi su u crkvi dobro došli. I to je upravo danas vrlo važno. Dok naime neki loši ljudi govore, da treba započeti tako zvanu »klasnu borbu«, to jest, da se siromah ima da buni proti bogatašu, seljak proti radniku i tako dalje, sveta nam Misa govori: »Oj ljudi, ljubite se, dok ste na zemlji, živite složno! Svi ste djeca nebeskoga Oca, svi ste Hrvati. Radnik ne može da živi bez seljaka, seljak bez radnika, činovnik bez oba ova staleža.« Zaista, Hrvat mora ljubiti svoju Crkvu. Ona ga povezuje sa prošlošću, pokazuje put u budućnost i kazuje mu, da je član čovječanstva u zajednici s drugim katoličkim narodima, kojima je na čelu rimski papa. Sveta Misa izmiruje razne staleže i tako otvara slogu kao zalog velike narodne budućnosti. Seljak sije pšenicu, da se od nje napravi Hostija, vinogradar sadi lozu, da vino postane krvlju Isusovom, vrtlar sadi cvijeće, da okiti oltare, žena prede lan i veze šare, da ih uresi, zlatar izrađuje nakite za crkve, staklar prozore, slikar slike, glazbenik pjeva pjesme. Recite mi, da li ima koji stalež, koje zvanje, koji zanat, koji ne bi mogao nešto pridonijeti ljepoti hrama Božjega? Zaista, što ljudi imaju najljepšega, to donesu u crkvu, i zato su crkve u svim vjekovima bile stjecišta prave narodne umjetnosti. Ako nam je dakle stalo do ljepote i do istinske narodne umjetnosti, koja neće mrtva ležati po gradovima i muzejima, treba da kitimo i resimo hrvatske crkve kao sâm hram Boga živoga i uživajmo u toj mladoj ljepoti! Pa zar bi moglo biti i drukčije? Zar da naše kuće i stanovi budu ljepše urešeni i bogatije okićeni, nego li stan Božji? Zar zgrada, u kojoj je kolijevka našega vječnoga života, tamo gdje se krstimo i gdje nam pjevaju opijelo, da ta zgrada bude zapuštena?“