Razmi šljanje u z liturgijska č itanja III. korizmene nedjelje

Uz liturgijska čitanja 3. korizmene nedjelja razmišlja vlč. Antun Sente ( )

Voda je datost od Boga bez koje je nemoguće živjeti. Liječnici tvrde da bez hrane možemo dulje ostati na životu nego bez vode. Voda je i sredstvo čišćenja. Dakle, voda je vrlo bitna za naš život, upravo zato svetopisamski tekstovi uspoređuju duhovne potrebe ljudi s materijalnom ovisnošću o vodi. Izraelski narod, koji se nalazio na putovanju iz Egipatskog ropstva u Obećanu zemlju prolazio je kroz pustinju, prostor gdje je samo na vrlo rijetkim mjestima mogao naći pokoju oazu s vodom. Žedni, potrebiti vode, vrlo su brzo zaboravili čudesan izlazak iz Egipta, prijelaz preko Crvenog mora, te su počeli mrmljati protiv Mojsija: «Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žegom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?» (Iz 17,2) No, Bog se preko Mojsija pobrinuo da njegov narod ne pomrije od žeđi u pustinji. Bio je to čudesan znak Božje brige za svoje. Vjerojatno su bili svjesni izvanrednog Božj eg zahvata koji ih je očuva o od tjelesne smrti, ali nisu dopustili da taj znak zahvati i njihovo srce, stoga se ništa nije dogodilo na njihovoj duši. Vrlo brzo nakon toga Izraelci su pokazali svoje nepovjerenje, nevjeru u Boga i Bogu. Napravili su svoga, boga zlatno tele, kojemu su iskazivali svoju naklonost. Zar se i danas ne događa isto? Puno je toga što se događa oko nas i govori nam o Božjoj prisutnosti, čak se i divimo tim pojavama, ali još uvijek to nije dovoljno da bi mijenjali naše uvjerenje kako sve ovisi o Bogu. Čudesn i prirodni zakoni oko nas, težnja za lijepim, dobrim, plemenitim, nadnaravnim, Božjim u nama, još uvijek je današnjem čovjeku premalo da povjeruje u Boga i Bogu. S druge strane promatrajući susret žene i Isusa u evanđelju možemo primijetiti jedan posve drugačiji odgovor čovjeka nakon što je osjetio Božju prisutnost. I tu se događa čudo. Isus, Samaritanki potpuni stranac, otkriva tajn e njenog života. Iako je prvi put vidi odmah zna što se s njom događalo u prošlosti, koliko je muževa imala. Kada danas učitelji Božje riječi, svećenici nekim ženama ili muškarcima samo izdaleka progovore na nevjernost, iliti upozore na moralnu raspuštenost, odmah se to proglašava drsko diranje nečije privatnosti i napad na pravo slobodnog izbora. Ne smije se reći istina. No, ova žena Krista nije tako doživjela. Nije ga, zbog toga što joj je rekao istinu, odbacila, već je u njemu prepoznala proroka i zaiskala da ju napoji živom vodom od koje neće više žeđati. I danas čovjek uistinu žeđa za Bogom, za ljubavlju, za mirom duše, za živom vodom. Samaritanka je htjela još. Tražila je pouku od njega, gdje i kome se treba klanjati? Isusov odgovor je vrlo jasan. Čovjek se treba klanjati Ocu u duhu i istini. A mi ljudi? Tako često se klanjamo ne u duhu već u materiji, ne u istini već u laži. Dolazimo u crkve opterećeni samo materijalnim problemima, tražimo od Boga rješenja naših tjelesnih problema, a na dušu zaboravljamo. Tako često molimo Božju pomoć, a nismo voljni prihvatiti Božje upute jer je za njih potrebno promijeniti sebe, obratiti se, zar to nije dvolično, zar to nije laž? Dobro je primijetit i da je susret žene Samaritanke s Isusom, njezino prihvać anje i traženje urodilo njezinom promjenom. Ono što je doživjela žurno je željela podijeliti sa svojim mještanima, ljudima iz sv oje blizine. Njezina vjera i njih je potakla da traže i da nađu Isus a . Dakle, u onom prvom susretu čovjeka s Bogom, koji se dogodio u pustinji nije bilo ljudskog odgovora na Božji podražaj, nije bilo odgovora u duhu, već samo u tijelu, utažili su žeđ grla i na tome ostali. A to je rezultiralo novim nezadovoljstvom. U ovom drugom susretu čovjeka i Boga došlo je do prihvaćanja Božje poruke nakon čega je Samaritanka napojila žeđ svoje duše i obratila se. Tu su, onda, radost osjetili i ljudi u njezinoj blizini. Ipak, i sloboda koja nam daje mogućnost da odaberemo način shvaćanja stvari i pojava oko nas , poput Izraelskog naroda u pustinji ili Samaritanke na zdencu jest isto tako Božji dar nama. Promatrajući događaj iz pustinje, možemo iščitati, danas toliko aktualnu, ekološku poruku. U pustinji, gdje gotovo i nema života, gdje je pustoš, Bog preko Mojsija, čovjeka koji sluša njegove upute, daje vodu, a voda je život. Na taj način u pustoši stvara oazu života. S druge pak strane, svjedoci smo da današnji čovjek, ko ji malo drži do Božjih uputa zapisanih u prirodnim zakonima, zemljane krajeve koji bujaju životom, svojo m sebičnom intervencijom pretvara u pustinju. Briga za okoliš, za prirodu dolazi od Boga.