Recenzija knjige Josipa Jakšića

Kako je prikazan Isus Krist u novijim katekizmima (1969-1979), tema je knjige Josipa Jakšića stavljena u povijesni okvir katekizama i vjeronaučnih priručnika kao i u pastoralni ambijent u kojem su ti katekizmi nastali. O knjizi govo ri Boris Rotar: ( )

U prva dva poglavlja o katekizmu i o povijesnim aspektima kao i o razvoju katekizama i o povijesnim naglascima želi se u ovoj knjizi pokazati kako je katekizam važan za Crkvu kojoj poklanja po važnosti pozornost odmah iza Biblije, držeći je normativnom knjigom za evangelizaciju i katehezu. Katekizam mora biti prikladan i kao pomoćno sredstvo navještaja ali i svojevrsni vodič za navjestitelje i katehete. U Hrvatskoj se taj posao obavljao na razne načine i pod utjecajem susjednih naroda. Više se prevodilo nego originalno pisalo i katekizmi su u nas često, osim za pouku i vjerski odgoj, poslužili i za opismenjivanje puka ali i za razvoj hrvatskog jezika. Kako je naša Crkva živjela podosta odvojeno od drugih katoličkih naroda, kako piše Jakšić, najveća praznina u nakladi katekizama uočljiva je nakon Drugog svjetskog rata do Drugog vatikanskog koncila. Od početka XX. stoljeća, u doba katehetskog pokreta, do Drugog svjetskog rata hrvatska Crkva prihvatila je elemente metodološkog i teološkog napredovanja, a nakon njega morala je biti, zbog političkih razloga, nekoliko desetljeća u izolaciji. U takvim prilikama Crkva je organizirala pouku i odgoj vjernika isključivo župnom katehezom. Središte navještaja kršćanske vjere je Isus Krist raspeti i uskrsnuli. Kroz povijest Crkve od apostolskih vremena do danas cjelokupna tradicija vjere u naviještanju i katehezi teži prema tom središtu s većim ili manjim uspjehom, s jedinstvenim ciljem da ga prikaže svijetu kao jedino Ime spasenja. To središte navještaja najmanje je vidljivo u neoskolastičkoj katehezi kada se je katekizam doimao kao knjiga koja sadrži skup vjerskih istina koje se učilo napamet. Kada je pobijedila psihološka metoda u katehezi i spajanje biblijske poruke i katekizma, nakon razdoblja biblijske i kerigmatske kateheze dolazi vrijeme kristocentrične kateheze, koja ujedno proizlazi iz smjernica koncilskih i najnovijih papinskih dokumenata. Kristocentrizam, kako pokazuje ova knjiga, postaje didaktičko pravilo, u kojem Isus Krist nije samo središte, već i cilj i sadržaj i metoda kateheze. Isus naviješta i on je taj kojega se naviješta, u kojem po suodnosu s njime nalazimo smisao svog životnog puta. Danas se time u katehezi nadomješta slabost novonastale situacijske, problemske i korelacijske didaktike, koje svojom stručno znanstvenom metodom polaze od života konkretnog čovjeka, ali često na zahtjev znanosti i života gube iz vidokruga središnji navještaj spasenja, ili krajnji cilj kateheze, ili pak zanemaruju prikaz cjelovitosti vjere. Kada se napusti stari način katehiziranja, postkoncilskim novim zamahom i dalekosežnim skretanjem u naviještanju i katehezi, nastali su i ovi novi katehetski priručnici kojima se bavi ova knjiga vukomeričkog župnika magistra Josipa Jakšića. Upravo rezultat njegove doktorske disertacije tj. rezultat analize i sinteze sedam katekizama u osmom desetljeću proteklog stoljeća može poslužiti daljnjem razvijanju kristološke didaktike i katehetske kristologije u katehezi i to posebice pri stvaranju novog plana i programa kao i novih priručnika za vjeronauk u školi i za župnu katehezu. U tome je uspjeh i vrijednost ove knjige.