Ra zmišljanje uz lit. čitanja 2. Nedjelje korizme

Razmišljanje uz lit. čitanja 2. korizmene Nedjelje, pripremio vlč. Antun Sente: ( )

U prvom čitanju druge korizmene nedjelje promatramo dijalog između Abrama i Boga. Volio bih upozoriti na nekoliko važnih pojmova. Gospodin govori Abrahamu: «Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati» Post 12,1. Puno je toga rečeno u ovih nekoliko riječi. Znamo da je Abram živio u Uru – kaldejskom, da je imao ženu Saraju, te brojnu poslugu. Kao uspješan poslovni čovjek vjerojatno je imao i prijatelje. Bio je nasljednik svoga oca, dobro stojeći čovjek. Kad je čuo Božji poziv bilo mu je 75 godina, a doživio je 170. Dakle u najboljim godinama. A Bog ga poziva da sve to ost avi: svoj zavičaj, očinski dom i pođe u potpunu neizvjesnost. Svu sigurnost, sve ono što ga je vezalo, sve ono što mu je davalo garanciju dobrog ljudskog života sve to od njega traži Glas koju mu govori, ostavi to, jer ću ja Bog od tebe načiniti veliki narod i blagoslovit ću te Post 1,2. Možemo se nakratko prisjetiti Isusovih riječi "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Mt 19,22). Od Abramovog vremena preko Isusova možemo doći i u naše doba. Poziv na odricanje uvijek je bio težak, odreći se ugodnosti i uhljebljenosti u svojoj svakidašnjici. Odaziv nije bio jednostavan ni Abramu, ni onom bogatom mladiću, ni Franji Asiškom, ni Alojziju Stepincu. Stoga odaziv nije jednostavan ni nama danas. Crkva nas uči da je Biblija Riječ Božja te da je ta Riječ upućena svakom čovjeku za sva vremena. Govori li nam to Bog da trebamo ostavljati svoje roditelje, prijatelje, sigurnost obiteljskog doma? Odgovor je Da i Ne. Da! Kao što mladi čovjek ostavlja svoje roditelje kako bi se združio s voljenom osobom i s njom stvorio novu obitelj. Ili pak, jesu li današnji mladi zreliji zato što su do svojih tridesetih, u kući svojih roditelja, ili se pak ne usude preuzeti odgovornost života. Roditelji pak u «velikoj ljubavi» prema djeci ne nauče ih samostalnosti i odgovornom životu, nego životarenju iz čega proizlaze mnoge ovisnosti, ponajprije o njima samima, a onda i svakovrsnim drugim ovisnostima. Na gore postavljeno pitanje odgovor je i Ne! Iako je čovjek otišao od roditeljskoga ognjišta i uredio novo, on nije izgubio ljubav za one koji su mu omogućili život, ali ipak radosno i odgovorno napreduje u dobi, milosti i mudrosti, a to onda veseli i roditelja. Ostavlja roditelja i trenutnu sigurnost kako bi pripremio plodno tlo za nove blagoslove, ali poštuje i ljubi roditelja, dom, domovinu jer je dio njegove osobnosti. Na taj način raduje , čini ponosnim sve i svakoga od koga je satkan. Dakle, ovo ostavljanje, jest zapravo čišćenje posuda kako bi u njih moglo doći nešto novo, kvalitetnije Božje. Spomenimo ovdje i drugu dimenziju ostavljanja - odricanja. Potrebno je ostaviti i naše prividne sigurnosti iza koji se često skrivamo, one od većine okarakteriziranih kao negativnost, droga, alkohol grubost, laž, ali i one manje prepoznatljive, ali jednako duhovnosti štetne: lažna prijateljstva, sebični interesi, šutnja u braku, isticanje sebe, itd. itd. Možda sada bolje razumijemo kako je u K orizmi puno važnije odreći se grijeha, a nakon Uskrsa nikad više ga ne prihvaćati. Plod Abramovog prihvaćanja Božjeg poziv a i odricanja od ljudske sigurnosti, današnji tekst ne donosi, već samo najavljuje da će biti nagrađen velikim potomstvom. No, mi znamo da je Isus Krist isto tako Abrahamov potomak, a kršćani su Kristova braća. I taj njegov potomak Isus Krist, a naš spasitelj i brat nalazi se na gori veoma visokoj na kojoj se preobrazio pred nekolicinom svojih učenika. Samo postojanje Isusa već je dokaz da je Bog obećao svoje obećanje dano Abrahamu da će njegovu poslušnost i odanost blagosloviti. No, i Isusova poslušnost ocu je od oca blagoslovljena. Dok u odnosu Abrama i Boga primjećujemo razgovor i sadržaj razgovora, ovdje nam je poznata samo činjenica da postoji razgovor, ali ne znamo sadržaj razgovora. O njemu možemo nasluti ti iz reakcije uč enika, osobito Petra: «Gospodine, dobro nam je ovdje biti» (Mt. 17, 7) . Čovjeku je ugodno biti u društvu ljudi koji ugodno razgovaraju, za razliku od onih koji se svađaju gdje nam je neugodno. Plod ugodnog razgovora s duhovnim svijetom i duhovnom osobama djeluje zarazno, stoga učenici žele ostati u tom ozračju. Duhovni razgovor ili molitva, zatim žudnja za svetošću otvara mogućnost slušanja Boga. Bog tada progovara i čovjek ga je spreman slušati: Konstatira: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!» Poučava i usmjeruje: «Slušajte ga!» Jedna od poruka preobraženja može biti sljedeća. Poznato je da je se preobraženje dogodilo kratko vrijeme prije muke. Stoga je Isus htio prikupiti potrebnu snagu za ono što ga čeka. Zatražiti očev blagoslov, u najširem smislu te riječi, za djelo koje mu je izvršiti. Zar se onda ne bi trebali i mi prije svojih čina posavjetovati s Mojsijem, koji ovdje predstavlja Božji zakon, i nadahnuti se s Ilijom prorokom, odnosno Riječju Božjom kako bi budućnost samo čina bila Bogom blagoslovljena? Zbog takvoga stava Bog je za Isusa mogao reći: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!» A što će reći za nas? Možda to današnjeg čovjeka ni ne zanima, no bojim se da se danas ili ikada može postići radost, zadovoljstvo ako se pouzdajem samo u čovjeka, pa bio to i ja sam? Nadalje, Isus za izvršenje svoga poslanja nije tražio ljudsku pomoć, već Božansku, a ljudi, učenici, su osjetili ugodu u tom susretu s Bogom. Valjda bi onda i mi svoje pouzdanje trebali više usmjeravati u Boga kako bi ljudi oko nas htjeli biti u blizini sklada čovjeka i Boga. Čitanja druge korizmene nedjelje mi govore kako će odricanje od ljudske sigurnosti, ma u kojem obliku se ona ostvarivala, uvijek rezultirati preobraženjem u ljubav toplu poput su nca i nevinu radost poput svjetlosti.