Razmišljanje uz lit. citanja Pete nedjelje kroz godinu

Uz liturgijska č itanja Pete nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. o. Antun Sente: ( )

Prorok Izajija nas poziva da podijelimo kruh svoj s gladnima kao bi naša svijetlost sinula poput zore. (Iz 58,7-10). Često puta ne znamo kako Božje riječi uprisutniti u našem konkretnom životu. Vjerujem da će nam u tome pomoći svjedočanstvo Wolfgang-a Borgmann-a zapisano u (Stuttgarter Zeitung-u, br. 42 Freitag, 20. Februar s.18) te objavljeno u hrvatskom katoličkom kalendaru «Danica», o jednom našem čovjeku , koji se našao na privremenom radu izvan Domovine. « Sutra je zadnji dan hoda jednog od dvojice listonoša za Haigstovo područje. I kao svaki dan tijekom 24 godina, Alojz će Sente okretnim koracima svladati svojih 10 kilometara, vukući za sobom kolica s 25 kg poštanskog tereta. I koga god vidi srdačno ga po zdravi po imenu, stavi prst na svoju kapicu, lagano se nakloni, zablista svojom vedrinom - te bi netko pomislio: upravo izlazi sunce po drugi put nad Haigstom. Možda ovo zvuči pretjerano. No 63 godišnji Alojz je ovim svojim zračenjem vedrine , što proizlaz i iz nutrine, zajedno sa svojim kolegom Wolfgangom Zimmerom učinio zaista mnogo na zbližavanju ljudi toga područja. Alojz zna kada treba jače, tri puta pozvoniti: kad je stiglo dugo očekivano pismo iz inozemstva, a kada treba samo kratko pritisnuti: kad dolaze porezne opomene. Za svakoga ima ljubaznu riječ, no uza svu svoju susretljivost prema drugome, ostaje diskretan - listonoša s dušobrižničkim kvalitetama. Za Alojza, jednog od devetero djece, rođenog u Zagrebu, koji je odrastao u obitelji obilježenoj kršćanskim ozračjem, upravo je to izvor životne radosti ko ju uspijeva prenijeti na svoje klijente. Biti listonoša - to je zanimanje njegovih snova. Moj posao - kaže Alojz - mora se činiti sa srcem . On u Stuttgartu n ije počeo kao listonoša nego kao krojač, u ono doba dok su se još mamili strani radnici. Kad se njegova tvrtka smanjila ustupio je mjesto starijem kolegi, a za sebe je potražio drugi posao. Pošta ga je oduvijek privlačila. Ali nije si ipak zamišljao tako težak početak: svaki dan, po bilo kakvim vremenskim uvjetima, ulicom gore, ulicom dolje. Tijekom dugih godina, povremeno ga je mjesni biskup Erich Eichele ohrabrivao riječima: “Želim vam da mnogim ljudima donesete radost”. To je Alojz kao listonoša do danas radio. Svojim problemima je rijetko opterećivao druge. No, kad je 1992. zbog operacije kičme morao pauzirati , te je bilo upitno hoće li moći dalje raditi, njegov i su ga klijenti ohrabrivali pozivima u poštanskom uredu u Degerlochu. Alojz je nastavio dalje. I ostao je sve do nedavno u upravnom odboru radničkog sindikata kao zastupnik svojih kolega među kojima je sve više rasla napetost zbog otpuštanja radnika. Promjene na pošti, ali također i rat u njegovoj staroj domovini zadali su mu dosta trpljenja. Ali on je i dalj e zračio radost. » zaključuje njemački novinar Wolfgang Borgmann svoj članak o našem Alojzu. Nama pak preostaje da ponukani Kristovom riječju, te ohrabreni konkretnim Alojzijevim primjerom budemo sol zemlje i svjetlost svijeta.