Uz liturgijska čitanja Prve nedjelje došašća razmišlja don Boris Vidović

Dolazak Sina Čovječjega bit će iznenadan, no jesmo li spremni na iznenađenje? Kao po navici ustajemo se, umivamo, odlazimo na posao. Tamo susrećemo gotovo uvijek iste osobe s kojima imamo gotovo uvijek iste teme o kojima razgovaramo: s nekima o politici, s nekima o sportu, s nekima o Bogu i duhovnosti. I tako imamo uhodani ritam koji nam daje sigurnost da je sve uredu i da se sve događa onako kako bi trebalo biti. Bilo kakav događaj koji nije isplaniran i predviđen u stanju je pokvariti čitav naš život i ubaciti u njega crv sumnje koji će neprestano rovariti u nama opominjući nas da se život, ma koliko mi to nastojali, ipak ne može isplanirati. I u našem duhovnom životu događaju se slične stvari. Odlazimo na nedjeljnu misu redovito, molimo u obitelji ujutro i uvečer, ali ne osjećamo radosti, strasti i slasti u Bogu. Sve nam je postalo navika i umrtvilo nas. I kao što u dane Noine ljudi nisu ništa slutili, tako i mi u našim danima ništa ne slutimo. Ono što je sigurno jest Dolazak Sina Čovječjega, a ono što je nesigurno jest vrijeme Njegovoga dolaska. Po navici mislimo da se to još neće dogoditi, bar ne danas niti ovih dana. Možda kasnije, kad nas više ne bude, a tada će nam ionako biti svejedno. No dok tako odgađamo i prenašamo u budućnost Dolazak Gospodnji, u isto vrijeme i ne primjećujemo da na taj način prenosimo u budućnost i naš sadašnji susret s Njim, naš sadašnji život. Dopuštamo da pored nas prolazi život u svoj svojoj punini i bogatstvu, dopuštamo da pored nas prolaze ljudi a da im ne uputimo pogled, riječ ili osmijeh; dopuštamo da u našem srcu zamru riječi topline i ljubavi, odgađamo tražiti oprost, odgađamo oprostiti drugome. Ima vremena, mislimo, ne sluteći ništa. Gospodinova opomena i poziv na pripravnost jesu poziv na život u svoj njegovoj punini i bogatstvu. One su poziv da ponovno otkrijemo radost susreta i da otkrijemo čar iznenađenja. Kako se pripremiti za Gospodinov dolazak? U jednom samostanu prior je primijetio kako je duhovni život njegove zajednice u opadanju pa je upitao za savjet svoga starog duhovnika. Ovaj mu je odgovorio neka kaže zajednici kako je u njihovom samostanu nazočan Gospodin ali u liku jednog od njih. Nakon nekog vremena prior je primijetio kako se braća s puno više poštovanja i ljubavi odnose jedni prema drugima, kako su svi radosniji i marljiviji u izvršavanju svojih obveza jer nisu znali tko je od njih uistinu Gospodin i nastojali su prepoznati ga u svakome bratu. Zajednica je doživjela duboku duhovnu promjenu. Prior je otišao i zahvalio svom mudrom duhovniku. Vrijeme adventa vrijeme je u kojem se pripremamo za Gospodinov dolazak. No, Gospodin jednako dolazi svakoga dana, u sakramentima, u molitvi, no jednako tako dolazi u bratu čovjeku kojega susrećemo, dolazi u supruzi ili suprugu koji je umaran i neraspoložen, u djeci koja su zahtjevna, u kolegi na poslu koji nepristojan. Ići u susret drugome čovjeku znači ići u susret Gospodinu. To je najbolji način kako bismo se pripremili za Gospodinov dolazak.