Prilog o 26. godišnjici stradanja Vukovara i Škabrnje – M. M. Letica

O 26. godišnjici stradanja Vukovara i Škabrnje, istini o ratu u Hrvatskoj te o potrebi prevladavanja podjela između Katoličke Crkve u Hrvatâ i Srpske pravoslavne Crkve – prilog pripremio Marito Mihovil Letica:

Prošloga tjedna Hrvatska je obilježila 26. godišnjicu tragedije Vukovara i Škabrnje. Došavši 18. studenoga u Vukovar zajedno s cijelim državnim vrhom, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović obratila se nazočnomu mnoštvu i svekolikoj javnosti govorom u kojem se između ostalog osvrnula na izgradnju međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije. ″Već su učinjeni neki koraci i već sam nekoliko puta kazala kako će puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države, ali to ne znači da ne možemo razgovarati″, napomenula je predsjednica Grabar-Kitarović te dodala da je razgovor sa Srbijom nužan u cilju što bržega rješavanja otvorenih međudržavnih pitanja, posebice nestalih osoba.

Često naši susjedi Srbi kažu da s obzirom na te ratne događaje svatko ima svoju istinu. ″U svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko postoji strana u građanskom ratu″, izjavio je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin 1. listopada ove godine u Šibeniku te je nadalje rekao: ″Nikada se mi nećemo moći dogovoriti oko toga. Oko ʹOlujeʹ naprimjer: za nas će ʹOlujaʹ uvijek biti najteži i najtužniji dan, za mnoge u Hrvatskoj ona će biti velik, važan i lijep dan.″

Ovdje je važno uvidjeti nekoliko stvari: na crkveni i ekumenski događaj svečanoga ustoličenja novoizabranog episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića došao je u Šibenik srbijanski ministar obrane Vulin, i to kao izaslanik predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića. Ministar obrane dolazi u posjet vjernicima na području druge države te relativizira istinu o napadačkom, agresorskom ratu koji je u Hrvatskoj vodila njegova država Srbija uz sudjelovanje pobunjenih hrvatskih Srba. Što nam je misliti o toj i drugim izjavama ministra obrane s našega ″bliskog istoka″? Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević odgovorio je kolegi srbijanskomu ministru rekavši:

″Za nas u Hrvatskoj ima samo jedna istina. U Hrvatskoj nije bio građanski rat, u Hrvatskoj je bila ogromna, brutalna velikosrpska agresija i Hrvatska je vodila pravedan, obrambeni Domovinski rat za mir, za slobodu u našoj Hrvatskoj. Taj rat je vođen na teritoriju Republike Hrvatske i u tom ratu smo se obranili, u tom ratu smo pobijedili, donijeli smo mir i slobodu.″

Doista, ministar Krstičević u malo riječi sve reče. Nema hrvatske istine i srpske istine – istina o jednoj određenoj stvari jedna je i jedina. Možemo govoriti samo o različitim shvaćanjima i tumačenjima te jedne i apsolutne istine. Govoriti o ″više istina″ znači kršiti načelo neprotuslovlja, koje je ponajprije ontološki princip, ali je upravo stoga temeljno, općevaljano načelo spoznaje. Formulirao ga je već Aristotel. Poučava nas dotično načelo da ono što jest ne može, u onom smislu u kojem jest, ujedno ne biti. Ne može, dakle, Domovinski rat istodobno i biti i ne biti obrambeni rat od velikosrpske agresije.

U izjavi Aleksandra Vulina da će za Srbe ″Oluja″ uvijek biti najteži i najtužniji dan, a za mnoge u Hrvatskoj velik, važan i lijep dan, možemo razaznati reaktualiziranu misao starogrčkog filozofa sofista Protagore da svaka država prema onomu što joj se sviđa određuje što je pravedno i lijepo. A na spoznajni i etički relativizam sofistâ obrušili su se svojim etičkim intelektualizmom pravedni Sokrat i učenik mu Platon. Kada je riječ o istini, relativizam je neodrživ – revno naučavahu potonja dvojica.

U Hrvatskoj je nemali broj političara, povjesničara i novinara sklonih reći da rat koji se na području Hrvatske vodio od 1991. do 1995. jest doduše započeo velikosrpskom agresijom, ali da ima i ″neke elemente građanskoga rata″. Usuprot tomu treba ustvrditi da se građanski ratovi u pravilu ne vode za promjene granica. Primjerice, u Španjolskome građanskom ratu, koji je bjesnio 30-ih godina 20. stoljeća, i jedna i druga zaraćena strana borile su se za svoju Španjolsku. A u tobožnjemu građanskom ratu u Hrvatskoj nisu se obje strane borile za Hrvatsku. Stoga reći da se u Hrvatskoj vodio građanski rat zato što su pobunjeni Srbi bili građani Republike Hrvatske – a oni su se borili protiv Hrvatske upravo zato što nisu prihvaćali biti njezinim građanima – znači zaplesti se u šikaru neprohodnih proturječja. Mogli bismo slično tomu ironično reći da je u Hrvatskoj uz građanski rat bila i seljačka buna, jer su se najvećim dijelom pobunili Srbi iz ruralnih područja Lijepe Naše, koju oni ne osjećahu svojom.

Unatoč tomu što će, kako je rekla predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija budu mogle govoriti da su prijateljske države – to nikako ne znači da se mi Hrvati, koji smo većinom pripadnici Katoličke Crkve, trebamo otkloniti od ekumenskoga dijaloga s našom istočnom braćom u Kristu.

Međutim, taj dijalog ne bi bio Kristov i ekumenski kada bi relativizirao i zanemario istinu. ″Ako ostanete u mojoj riječi, / uistinu, moji ste učenici; / upoznat ćete istinu / i istina će vas osloboditi″, govori Isus u 8. poglavlju ″Evanđelja po Ivanu″ (Iv 8, 31-32). Nȅka obostrana vjera u Isusa Krista učini ono što ne može politika.

Završavamo riječima koje požeški je biskup Antun Škvorčević izrekao 18. studenoga 2017. na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Hrvati i Srbi većinski su kršćanski narodi te su stoga ″pozvani otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima″. Biskup Škvorčević zatim je istaknuo:

″Želio bih danas u Vukovaru izraziti nadu da će Katolička Crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna Crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom″.