O hrvatskome političaru i publicistu Frani Supilu

O hrvatskome političaru i publicistu Frani Supilu, u povodu stogodišnjice njegove smrti – prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

″Svaki političar treba da ima tri stvari: debelu kožu, dobar želudac i čistu savjest″, rekao je Frano Supilo godine 1907. u Hrvatskome saboru, kojega je zastupnik bio kao član Hrvatsko-srpske koalicije. ″U politici postoje dvije metode, koje predstavljaju dvije devize: ʹfrangar non flectarʹ i ʹflectar non frangarʹ, tj. skršit ćeš me, ali me nećeš saviti i savit ćeš me, ali me nećeš skršiti″, čitamo u Supilovu djelu ″Politika u Hrvatskoj″, objavljenom u Rijeci 1911.

″Dojam osobe gosp. Supila je dojam normalnosti, zdravlja i rada. Politika je njemu sve: strast, jedini sport, ono što je voda ribi, i on bez nje ne bi mogao živjeti. On je sušta praktičnost i ideje njemu, kao kakvom Amerikancu, vrijede samo ukoliko su izvedive″, napisao je Antun Gustav Matoš 1909. u putopisu ″Oko Rijeke″. U tom tekstu Matoš nadalje kaže: ″Ma šta se govorilo o njegovom oportunizmu, ja ga, mada ne odobravam u mnogome njegove politike, smatram dobrim Hrvatom, jer u protivnom slučaju ne bi na nj danas lajali svi oni koji reže na Hrvatsku. [...] Među savremenicima je Frano Supilo jedna od najboljih lekcija savremenoj energiji našoj, i ja sam uvjeren da je u duši i danas pravaš kao u doba kada je pod zaštitom misli Starčevićeve razvio u Dubrovniku zastavu ʹCrvene Hrvatskeʹ.″ Nedugo potom, godine 1910, napisao je Matoš u feljtonu ʹSaborski Uskrsʹ ove rečenice: ″I onda kada napadah gosp. Frana Supila kao prevelikog slavoserba, bijaše mi vrlo simpatičan.″

Premda se dobro zna da Matošu bijahu svojstveni promjenjivi, časovitim raspoloženjem oblikovani dojmovi te nepredvidljivost kojom je zadobio brojne protivnike, ali i status beskompromisna kritičara koji zazire od intelektualne mimikrije, svakoga dodvorništva i oportunizma – ipak je u prvi mah teško razumjeti njegove ocjene Frane Supila. Naime, nije lako shvatiti da bi se jedna povijesna osoba u političkome djelovanju mogla iskazivati, pa i u različitim vremenima svojega života, starčevićevskim pravaštvom i ″slavoserbstvom″, vlastitošću koju je Ante Starčević odlučno kritizirao. Ne podliježe sumnji da slojevita i višestruko uvjetovana historijska pojavnost Frane Supila još uvijek zaokuplja veliko zanimanje povjesničara i šire javnosti.

Rođen 30. studenoga 1870. u Cavtatu, hrvatski političar i publicist Frano Supilo umro je u Londonu 25. rujna 1917. U povodu stogodišnjice njegove smrti, prisjećamo se ovoga velikana i ujedno tragičnoga lika hrvatske politike.

Zbog toga što je u Rijeci od 1900. godine uređivao ″Novi list″ u kojemu se zalagao za slogu Hrvatâ i Srbâ, te zato što je bio jedan od najznačajnijih pripadnika Hrvatsko-srpske koalicije, mnogi u današnjoj Hrvatskoj skloni su – u nedovoljnoj upućenosti i šablonskoj jednostranosti – smatrati Franu Supila jugoslavenski orijentiranim političarom koji je u ime jugoslavenske države zabacio hrvatske nacionalne i političke interese. No istina je drukčija i znatno složenija.

Supilo je kao devetnaestogodišnji političar započeo borbu protiv koalicijske vlasti Srba katolika i autonomaša odnosno talijanaša u Dubrovniku 1890., a već sljedeće godine pokrenuo je list ″Crvena Hrvatska″ u kojemu je poveo oštru borbu protiv srpskoga svojatanja Dubrovnika. Donio je u politički život Dubrovnika moderno pravaštvo te je obeskrijepio i politički razbio tamošnji srbokatolički pokret.

U daljnjemu političkom djelovanju Supilo se zalagao za južnoslavensku državu ravnopravnih naroda. Nakon Sarajevskog antenata 1914. prebjegao je u Italiju te zajedno s Antom Trumbićem i Ivanom Meštrovićem osnovao Jugoslavenski odbor. Vodili su se idejom oslobođenja Hrvata, Srba i Slovenaca od Austro-Ugarske i njihova ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Valja reći da je na početku Prvoga svjetskog rata Supilo bio praktično jedini Hrvat čije su mišljenje mjerodavni političari Antante uzimali u obzir.

Djelujući u Jugoslavenskom odboru sukobio se Frano Supilo sa srbijanskim premijerom Nikolom Pašićem zbog različitih vizija buduće države: Supilo je zagovarao južnoslavensku federaciju, a Pašić proširenu, tj. veliku Srbiju. Vrijedi citirati Krležino viđenje Supilova susreta s Pašićem u Nišu. U Krležinu djelu ″Iz galerije ličnosti″ čitamo:

″Stoji Baja pred Supilom bešćutno, sa svojim okupanim staračkim tijelom, patrijahalnom bradom, ribljim očima: lice bez izraza, lice voštano i prazno, nokti svjetlucavi na odnjegovanoj ruci, žaket, žilet, zlatni lanac, prstenje, rublje, cipele, potezi od pegle na hlačama sve na svom mjestu: uredno i naglašeno čisto. I tako Baja stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred neprijateljem.″

Krleža lucidno uvidje da je iz različitih pogleda na ustrojstvo zajedničke države proizišla sva tragika hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba u 20. stoljeću. Stjepan Radić – koji je, uz Supila, tragični lik hrvatske politike na početku toga nesretnog i krvavog stoljeća – govorio je da ″želi Srbina za brata, a ne za gospodara″. U zaključku ovoga osvrta vraćamo se Miroslavu Krleži i mjestu u ″Baladama Petrice Kerempuha″ gdje spominje ″Sopilovog Frana, kem serce pregrizla horvacka je rana″, čime je Krleža ekspresivno naznačio svu tragiku Supilova političkog djelovanja, koje unatoč svemu bilo je, rekli bi naši Dubrovčani, ″sveđ nošeno hrvatstvom″.