M. M. Letica o topografiji hrvatske mitologije...

Jesu li Hrvati Slaveni? Na rečeno pitanje ispravan i cjelovit odgovor ne može biti ni ″da″ ni ″ne″. Pitanje o podrijetlu naroda nam hrvatskoga iznimno je složeno i višeaspektno te se opire kratkim, jednostavnim i jednoznačnim odgovorima. O etnogenezi Hrvata iznesene su mnoge hipoteze, više ili manje utemeljene, od kojih kao najpoznatije valja spomenuti slavensku, gotsku, iransku i hipotezu o autohtonosti, koja tumači da su Hrvati, bivajući potomcima Ilira, starosjedioci i samonikli. Ni jedna od njih, nažalost, nije uzmogla izboriti status općeprihvaćene teorije.

Ostavit ćemo po strani razilaženja glede etnogeneze, ne ćemo u ovome radijskom prilogu tražiti odgovore na pitanja jesu li se Hrvati odnekud doselili u današnju domovinu ili je nastanjuju takoreći odvajkada te je li njihovo podrijetlo slavensko i, ako jest, u kojoj mjeri – nego ćemo usmjeriti pozornost na nedvojbenu činjenicu da Hrvati govore jednim od slavenskih jezika. K tome u dubljim slojevima njihovih predaja i običaja možemo prepoznati prežitke praslavenske mitologije uključujući toponime što na tu mitologiju ukazuju mnoštvenošću i snagom koje ne ostavljaju mjesta argumentiranim osporavanjima. Tomu ne proturječi okolnost da Hrvati u svojoj složenoj etnogenezi imaju brojne neslavenske slojeve odnosno sastavnice.

Hrvatski knezovi i kraljevi uspostavili su u srednjem vijeku vlast koja je sudila prema slavenskim zakonima; imena hrvatskih narodnih vladara završavaju najčešće na ″-slav″ i ″-mir″, a takovrsne imenoslovne oblike susrećemo i u drugih naroda koji govore nekim od slavenskih jezika. Hrvati u vrijeme prvih svojih političko-pravnih ustrojstava u današnjoj domovini bijahu Slaveni po kulturi i jeziku – a to zapravo znači i po identitetu. (Da identitet određuju jezik i kultura, a ne etnogeneza, možemo razabrati iz mnogih primjera, recimo francuskoga: rasprave o podrijetlu Francuzâ vodile su se i prije Građanske revolucije, pri čemu su jedni zastupali stajalište da su Francuzi podrijetlom Franci – drugi da su potekli od Gala. Franci su, podsjetimo se, zapadnogermansko pleme, Gali su Kelti. A jezik, kultura i mentalitet francuskoga naroda imaju dominantno romanske značajke.)

Vratimo se Hrvatima i njihovu slavenstvu. Ne će biti teško uvidjeti da su naši pretci još u pradavno doba slavenizirali svoj krajobraz, topografiju zavičaja i domovine. Ti su nazivi živi i danas. Kada je u srpnju bjesnio veliki požar koji je zaprijetio Splitu, izvjestitelji su često spominjali brdo Perun iznad Žrnovnice. Nadalje, naziv Veles nosi poluotok blizu Povila kod Novoga Vinodolskog, a dubrovačko prigradsko naselje smješteno kraj Rijeke dubrovačke zove se Mokošica. Još je mnogo primjera praslavenske svete toponimije, kako u Hrvatskoj tako i drugim zemljama; sjetimo se samo makedonskoga grada Velesa smještenog u kotlini uz rijeku Vardar. Bit će zanimljivo spomenuti i to da se u dubrovačkome kraju cvijet perunika zove ″bogiša″, po bogu Perunu.

Ne bi trebalo posebno napominjati da se imenica ″bog″ u svim tim primjerima piše malim početnim slovom, za razliku od Boga, s velikim početnim ″B″: Oca, Sina i Duha Svetoga, u kojega vjerujemo snagom naše kršćanske vjere.

Prof. dr. Andrej Pleterski, slovenski arheolog i povjesničar, otkrio je 1996. da se toponimi posvećeni trima vrhovnim slavenskim božanstvima – Perunu, Velesu i Mokoši – često pojavljuju zajedno, i to u karakterističnu prostornom suodnosu. U tome Pleterski vidi odraz mitske drame. Ne smijemo ovdje zaobići imena Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova, ruskih jezikoslovca koji su 60-ih godina 20. stoljeća izveli svojevrsnu revoluciju u istraživanju praslavenske mitologije, proizišle iz praindoeuropske religije. Njihov je pristup preuzeo i na hrvatskoj topografiji ili mjestopisu razradio akademik Radoslav Katičić. Svaka slavenska upravna jedinica odnosno župa bila je, smatra Pleterski, obilježena trima tako uređenim točkama, koje na posve osobit način bijahu prostornim manifestacijama praslavenske mitologije. U članku ″Sveti trokut zagrebački″ prof. dr. Vitomir Belaj o tome kaže:

″Sadržaj drame koju na umu ima Pleterski je sljedeći: Perun (koji je u Slavena preuzeo ulogu Stvoritelja i Gospodara svijeta) skrbi za sveti red, on je gore, na vrhu (Stabla, Gore) na suhome; gospodar je groma (munju proizvodi tarući dva velika žrvnja jedan o drugi). Veles je njegov protivnik, obično zmijolik (on je obično zmaj – to je samo muški oblik imenice ʹzmijaʹ), ali može se javiti i kao medvjed, mjesto mu je dolje u vlazi. On je Slavenima bog blaga (u ruskim ga dokumentima zovu ʹскотий богъʹ), tj. bog životinja i zlata. Veles unosi nered u uređeni svijet, penje se na Goru, uzurpira Perunovo mjesto, otima mu ženu, sina, zadržava za sebe vodu, blago... Gospodar je svijeta mrtvih. Žensko božanstvo (Mokoš, Živa?) je Perunova žena, ali i Velesova ljubavnica, pa je smještena uz neku vodu (zdenac, izvor, rijeku... voda je, naime, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih); pola godine (pola dana) je gore uz muža, drugu polovicu dolje kod ljubavnika; posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Poistovjećena je sa Suncem.″

Sukob se razrješava u mitu: Perun, razjaren, bȉje Velesa gromovima, ″strĕlama nebeskim″, u-bija ga ispod duba (Dubrava, Dubrovnik!) i vraća natrag dolje, u njegov svijet, u vodu. Tako je uspostavljen prvotni Red. Posrijedi je praslavenska kozmogonija – njezina je posljedica ustrojstvo svijeta.

Važno je uvidjeti da Perun svoga protivnika Velesa (zmaja, zmiju) ubija, ali ga ne usmrćuje, budući da je Perunov protivnik i sâm bog, dakle besmrtan.

Sukob Reda i Nereda ponavlja se uvijek kada grmi i nebo paraju munje, a jak vjetar raznosi oslobođenu vodu. Za život ljudskih zajednica potrebna su oba boga, kao što su im potrebni suhoća i vlaga, stabilnost društva i nered koji omogućuje traženje novih i kreativnih raspoređaja i odnosa. Stoga se rečeni boj ne bi smio razumijevati kao zoroastrička, manihejska ili kršćanska borba Dobra i Zla. Perun i Veles zatječu se u komplementarnoj i plodonosnoj suprotstavljenosti: dobar je život za čovjeka onda kad se ti bogovi nalaze u dinamičkoj ravnoteži.

Nakon što su prihvatili kršćanstvo nastupila je u slavenskih naroda nova toponimija: na mjesto boga svjetla običavao se smjestiti toponim ili štoviše crkva s imenom kršćanskoga svetca povezana sa svjetlom, npr. svetoga Vida; a s desne je strane bilo mjesto ili crkva nazvano prema pobjedniku nad Zlom, u najvećem broju slučajeva svetome Jurju ili svetome Mihovilu, svetcima koje kršćanska ikonografija prikazuje kako ubijaju zmaja.

Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, iduće nedjelje slijedi nastavak o praslavenskim trokutima koje imamo razumijevati kao tragove našega pretkršćanskog nasljeđa; bit će riječi o geometriji i astronomiji dotičnih trokuta te – što nam se čini najvažnijim i najzanimljivijim – o prekrivanju slavenske mitologije skladno uklopljenim sadržajima kršćanske vjere.