″U službi Evanđelja – Pastoralno-teološki i katehetski doprinos Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji″

Osvrt na knjigu Antuna Volenika ″U službi Evanđelja – Pastoralno-teološki i katehetski doprinos Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji″ – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

″Negdje u petom razredu gimnazije (to bi danas bio prvi razred), čitao sam na francuskom pjesmu Victora Hugoa o Bibliji. Usjekla mi se u sjećanje. (...) U pjesmi pjesnik pripovijeda kako su jednoga dana, kao djeca, na ormaru zapazili nepristupačnu knjigu. Ni sam ne zna kako su je dohvatili, ali – to je bila Biblija. I sada u prozi prevodim zadnje dvije kitice (...) ʹMi smo čitali, cijelo jedno jutro: Josip, Ruta, Boaz, dobri Samaritanac... I cijeli dan, sve više obuzeti ljepotom, navečer smo ponovno čitali – kao djeca kad uhvate ptičicu s neba pa se, smijući se, dozivlju i puni radosti čude, osjećajući u svojim ručicama mekanost njezina perja.″

Fragmenti su to sjećanja Bonaventure Dude na svoje đačke impresije. Pjesma Victora Hugoa toliko se dojmila mladoga Dude da će postati teolog s istančanim pjesničkim osjećajem za ljepotu i doseg napisane ili izgovorene riječi. Zaljubljenik u istinitost i dobrotu Božje riječi, ljubitelj skladnog i ljepotnog književnog izričaja. Nema mjesta sumnji da je hrvatski prijevod Novoga zavjeta, što ga je Bonaventura Duda učinio zajedno s Jerkom Fućakom, pravi i ogledni primjer gipkog i otmjenog, riječju Božjom zamilovanog jezika, koji uzlijeće u visinu poput ptice čiju bismo mekanost perja, prisnost i toplinu mogli osjetiti izdaleka, osobitim duhovnim dodirom. Odvagnutost i izbrušenost, snaga i ujedno toplina svakoga retka, svake rečenice, učinila je dotični prijevod Novoga zavjeta – valja to reći bez ikakva pretjerivanja – literarnim remek-djelom na jeziku nam hrvatskome.

Fra Bonaventura Duda blago je preminuo u Gospodinu prije mjesec dana, 3. kolovoza 2017. godine. Smrt ga je snašla u Franjevačkome samostanu svetoga Ivana Krstitelja u Varaždinu, u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva. Tih se dana više puta moglo čuti i pročitati da ga s pravom drže najuglednijim franjevcem na hrvatskome jezičnom području. Bijaše teolog, bibličar, doktor znanosti, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, poliglot, prevoditelj, književnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU te povrh svega zanosni i samozatajni propovjednik Božje riječi.

U nastavku ćemo se upoznati s knjigom ″U službi Evanđelja – Pastoralno-teološki i katehetski doprinos Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji″, koja je 2015. objelodanjena kao zajedničko izdanje Glasa Koncila, Franjevačke provincije svetoga Ćirila i Metoda te Laudata. Posrijedi je oknjižena doktorska disertacija isusovca Antuna Volenika. Namijenjena je svima koji su poznavali i zavoljeli Bonaventuru Dudu osjetivši da je on ″ponajviše evangelizator, donositelj Blage vijesti kroz prepoznatljivi hrvatski biblijski prijevod, propovijedi, knjige, medije i dnevni tisak″, kako možemo pročitati na ovitku knjige. U uvodu autor kaže:

″Budući da se ovom radu pristupa monografski, prvo će poglavlje biti posvećeno njegovoj biografiji nastojeći dati povijesni okvir vremena u kojem je živio i djelovao. Kako se radi o zaista istaknutoj osobi ne samo crkvene već i cjelokupne hrvatske kulture, osobito pismenosti, druge polovice dvadesetog stoljeća o kojoj do sada nije bilo dubljega znanstvenog istraživanja, važno je šire se osvrnuti na njegov cjelokupni životni put, nastojeći istražiti i detaljnije pokazati njegove rane godine, djetinjstvo i odrastanje. Budući da se njegov životni, a osobito redovnički i svećenički, put podudara s dva različita društveno-politička uređenja u kojima je živio i djelovao, potrebno se osvrnuti i na taj dio naše nacionalne i novije crkvene povijesti″

Bonaventura Duda rođen je 14. siječnja 1924. u Rijeci, koja je tada pripadala Italiji. Krsno mu je ime Rocco Virgilio Francesco. Njegovo je podrijetlo iz sela Kras na Dobrinjštini u unutrašnjosti otoka Krka, čvrstoga hrvatskoga glagoljaškog identiteta. Zaredivši se 1941. u Varaždinu, mladi Roko uzeo je ime Bonaventura, koje ga dvostruko određuje: sveti Bonaventura, zvan ″doctor seraphicus″, koji je živio u 13. stoljeću, bijaše jedan od najvećih teologa i filozofa franjevačkoga reda. Druga je poveznica bliskost s ocem Bonaventurom Ćukom, profesorom u gimnaziji, franjevcem osobita senzibiliteta, koji je umro u vrijeme Dudina odlaska u novicijat. Za sprovoda fra Bonaventure Ćuka mladi je redovnik molio za milost da ″naslijedi″ njegovo ime u Provinciji, a njegovu će pjesmu ″Hoću li i ja u raj?″ prihvatiti kao svojevrsno životno geslo.

Dotična knjiga o Bonaventuri Dudi podijeljena je u pet cjelina; obuhvaća Dudin život i rad od njegova rođenja 1924. do 2012., točnije do nadnevka 11. listopada 2012., kada je obilježena 50. obljetnica početka Drugoga vatikanskog koncila, koji je trajno obilježio Dudin teološki rad, kako akademski tako i praktični. To je ujedno nadnevak službenoga početka najnovije teološke i pastoralne inicijative pape Benedikta XVI. – Godine vjere – čiji dokumenti, zasnovani na promicanju nove evangelizacije, svjedoče o aktualnosti i svježini mnogih Dudinih evangelizacijskih nastojanja.

U drugom je poglavlju Bonaventura Duda prikazan ponajvećma kao teolog i praktičar snažno nadahnut ″novumom″ Drugoga vatikanskog koncila te jedan od pokretača i suradnika tjednika ″Glas Koncila″.

Nadalje, treće poglavlje nosi naslov ″Uloga i značenje Bonaventure Dude u biblijskom pastoralu hrvatskoga jezičnog područja″. ″Svi smo se složili, iznijevši i ozbiljne poteškoće″, rekao je Bonaventura Duda prisjećajući se Teološko-pastoralnoga tjedna održanog u Zagrebu 6. veljače 1967., ″da je to kairos, pogodan čas koji se, možda, zadugo neće više vratiti i koji treba uz najveće žrtve iskoristiti. Bibliju je tražila katolička javnost izazvana osobito II. vatikanskim koncilom i skorom novom liturgijskom obnovom, i opća javnost.″

U četvrtom se poglavlju govori o evangelizacijskome djelovanju pisanom i izgovorenom riječju. Bonaventura je Duda, čiji su nastupi u medijima nošeni pastoralnim i evangelizacijskim nastojanjima, bio pristupačan velikomu broju ljudi jer je umio prilagoditi diskurs čitateljima odnosno slušateljima.

Napokon, peto poglavlje, naslovljeno ″Nova evangelizacija″, govori o novozavjetnoj teologiji apostolata, Ivanu Pavlu II. pod vidikom njegove nove evangelizacije te Dudinu doprinosu implantaciji načelâ nove evangelizacije u Hrvatskoj.

Prikaz ove doista uzorno napisane i iznimno vrijedne knjige Antuna Volenika o Bonaventuri Dudi, donositelju Blage vijesti, završavam Volenikovom zamjedbom da je Dudin život ″uistinu poput upaljene svijeće na oltaru koja gori i izgara svjedočeći svojim malim svjetlom ono veliko svjetlo uskrslog Gospodina″.