2017-08-12 18:10:00

Devetnaesta nedjelja kroz godinu (A) - p. Anto Lozuk


U prvom dijelu svog javnog djelovanja Isus je neprestano u usponu. Njegova djela su sve moćnija, a ugled sve veći. Svojevrsni vrhunac uspjeha pred ljudima dogodio se kod čudesnog umnažanja kruha. Ljudi su bili toliko oduševljeni da su ga odmah htjeli proglasiti kraljem. No Isus se najednom počeo ponašati tako da je uskoro ne samo razorio ugled pred narodom, nego si je stvorio i mnoštvo moćnih neprijatelja. Započinje drugi dio Isusova javnog djelovanja u kojemu se činilo da njegova zvijezda sve više zalazi. A za apostole, za koje je dosadašnji život uz Isusa bio trijumf i idila, započinje mukotrpni kurs vjere. Današnje Evanđelje donosi prvu lekciju – koja je ponuđena i nama.

U trenutku najvećeg trijumfa, kada čitav narod želi Isusa postaviti za kralja, on naređuje apostolima da odmah napuste to mjesto, da uđu u lađicu i krenu prema suprotnoj obali. Našli su se najednom usred podivljalog mora, sami, usred noći... Slična drama događa se posljednjih desetljeća s jednom drugom lađicom, lađicom koju zovemo Crkva. Prije pola stoljeća lađica Crkve je vrlo smiono zaplovila prema otvorenom moru... Otvorila se svijetu, otvorila je i svoje najskrivenije i najnježnije prostore, otvorila je i samostane i klauzure. Svećenici krenuše u tvornice i siromašne četvrti, počeše se zauzimati za socijalnu pravdu i boljitak malog čovjeka. Niknule su nove socijalne i karitativne ustanove koje su odmah dobile svaku potporu i crkvenih i državnih vlasti, osobito novčanu. Neki svećenici pridružuju se revolucionarnim skupinama, pa i konkretnoj borbi za siromašne, potlačene, obespravljene. Postaju idejni, pa i stvarni vođe onima koji oružjem nastoje stvoriti bolji svijet.

Nakon svega svijet nije postao bolji, a u Crkvi je nastala kriza. Veliki broj na početku tako oduševljenih crkvenih avangardnih snaga izgubio se jednostavno na stranputicama svijeta. U širom otvorene samostanske prostore najednom je ušla sva problematika svijeta i stala nemilosrdno uništavati sve što je tamo živjelo... Kršćani koji su se prije pedeset godina tako oduševljeno bacili u pustolovinu vjere, nade i ljubavi, danas djeluju umorno i obeshrabreno, kao da više nemaju ni vjere, ni ljubavi, ni nade... Poput lađice koja je prije dvije tisuće godina plovila uzburkanim Galilejskim morem, usred mraka, ususret još većem mraku i uništenju. 

No, evanđeoska priča tu ne završava. Makar se na trenutak odvojio od lađice svojih učenika, Gospodin je nikada ne napušta. On je prati i u najcrnjoj tami, i u najvećim olujama. A upravo najveći znakovi nemira i smrti uz njega se pretvaraju u znakove mira i života. More se pod Isusovim nogama, uskoro i pod Petrovim (na žalost ne za dugo) pretvorilo u čvrsto tlo. Noć po Isusovu dolasku u sebi krije privilegirane trenutke kada je svijet obasjalo svjetlo Utjelovljenja i svjetlo Uskrsnuća. I najžešća oluja u Gospodnjoj blizini pretvara se u blagoslovljeni mir i tišiniu. A On – On se u vrijeme intenzivnog kursa vjere često krije upravo u onom liku kojega se najviše plašimo. Vjera je svjetlo po kojemu Gospodina prepoznajemo i u – sablasti.  








All the contents on this site are copyrighted ©.