Sedamnaesta nedjelja kroz godinu (A) – p. Sebastian Šujević

Kraljevstvo Božje

Ima neki kontrast između bogatstva biblijskog naučavanja o “Kraljevstvu” i siromašne slike koju si o njemu stvaraju kršćani. Slika kraljevstva skoro da ne budi ništa u umovima današnjih ljudi. I iako neki izričaji i dalje postoje u sadašnjem crkvenom rječniku (izgradnja kraljevstva, dolazak kraljevstva…) čini se da trebaju obnoviti svoju unutarnju živost i jasan i opipljiv sadržaj.

Unatoč tome, Kraljevstvo jest glavni predmet naviještanja Novog zavjeta.

Ivan Krstitelj i Isus započinju svoje propovijedanje navještajem radosti: “približilo se Kraljevstvo Božje”. Isus proglašava Radosnu vijest, konačni dolazak Kraljevstva. Što hoće Isus reći?

Božji plan spasenja

Mesija želi nagovijestiti Izraelu da se je dugo vrijeme čekanja okončalo. Obećanja koja su činila sadržaj i temelj nade sada su postala stvarnost.

No, istovremeno, Isus želi ispraviti mentalitet koji se je stoljećima taložio u savjesti Izraela: Kraljevstvo Božje nije ponovna uspostava davidovske monarhije, niti obnova nacionalnog tipa.

Isus se stavlja na liniju proroka kada uspoređuje Kraljevstvo koje naviješta s blagom ili dragocjenim biserom (Evanđelje), pred kojima je sve ostalo bezvrijedno; kada potvrđuje da je Radosna vijest navještena siromasima i da se tom Kraljevstvu pristupa samo usvajajući precizne upute koje se sažimlju riječima: obraćenje i pokora.

Uspoređujući kraljevstvo sa sjemenom, sa zrnom gorušice, s kvascem, Isus nam želi reći da je Kraljevstvo već tu, ali je još daleko od svog potpunog ostvarenja. Kraljevstvo će se izgrađivati stupnjevito zahvaljujući učeničkoj vjernosti zapovijedi ljubavi bez granica. Radi se o Kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta, iako njegova gradnja započinje ovdje već sada.

Univerzalno je to Kraljevstvo otvoreno svima, jer je to Kraljevstvo Oca, blisko svim ljudima.

Kraljevstvo Božje i Crkva

Kraljevstvo Božje i Crkva usko su povezani, ali ne označuju istu stvarnost.

Gledajući na “puninu vremena”, Crkva se doista poklapa s Kraljevstvom. Ali u njezinoj povijesnoj stvarnosti kao i onoj društvenoj ovdje na zemlji, Crkva je samo privilegirani teren – uvijek pomalo specifičan zbog grijeha – teren u kojem se Kraljevstvo polako izgrađuje. Ta stvarnost se ne da zarobiti ni u koju sociološku stvarnost, čak ni religioznog karaktera, i uvijek ide iznad svake svoje pojavnosti koju mi zamjećujemo svojim ljudskim očima.

Kraljevstvo Božje je već prisutno, poput sjemena, ali još mora rasti. Postavljeno od Isusa, ono je zasigurno ispunjenje stare nade, ali i nove. Kršćani su oni koji imaju zadatak biti graditelji te građevine pod nadahnućem Duha Svetoga. Oni, kao Crkva, prije svega jesu u službi Kraljevstva. Nakon prvih vremena Crkva je razumjela da Kraljevstvo nije predmet pasivnog čekanja, već da bi postala konkretna stvarnost traži stalan i aktivan trud sviju. U Kraljevstvu Božjem sve je već ispunjeno, ali sve se treba još ispuniti i ispunjava se svaki dan u zajedničkom pothvatu Boga i ljudi u Kristu Isusu.

Kraljevstvo Božje traži naša srca. Sv. Pavao u 2. Poslanici Korinćanima to ima na umu kada govori o tjesnoći u srcima, kada poziva na shvaćanje, na širenje mjesta u srcima za bližnje – da živimo i umiremo zajedno. Kada Kraljevstvo zahvati naše srce po Kristovoj ljubavi u Duhu Svetome, ono teži da se širi poput gorušičinog zrna. Da nam srce bude kao kuća, dvorana gozbe Jaganjčeve.