M. M. Letica o knjizi: "Kako je nastao mit..."

Osvrt na knjigu Tomislava Vukovića ″Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)″ pripremio Marito Mihovil Letica...

U prethodnom prilogu bilo je riječi o žrtvama ustaškoga logora u Jasenovcu i povijesnome revizionizmu. Mogli smo čuti da se latinskoga podrijetla pojam ″revizionizam″ – u značenju ′ponovno gledanjeʹ, ′preispitivanje′ i sl. – iskazuje temeljem i uvjetom mogućnosti rasta i razvoja svih znanosti, a posebice povijesti.

Međutim, ònī koji ne žele da istina bude otkrivena kažu, utječući se ideološki motiviranoj pseudoantifašističkoj demagogiji, kako svaka tvrdnja da je u Jasenovcu stradalo manje ljudi nego što govore tobože službeni i vjerodostojni podatci, nije ništa drugo doli ″umanjivanje zločinâ″ i njihovo ″opravdavanje″. Doista, može li otkrivanje istine o zločinima biti njihovo umanjivanje i opravdavanje? Treba otvoreno reći da samozvani antifašisti i zbiljski pobornici velikosrpske ideologije, koji svakoj ideji samostalne hrvatske države nameću stigmu zločinaštva – nečasno i podmuklo izokreću razine argumentacije te prihvaćaju predrasude umjesto rasuđivanja, fikcijom zastiru fakciju, mitom istinu.

U ovom ćemo se prilogu upoznati s knjigom ″Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)″, koju je napisao Tomislav Vuković, novinar ″Glasa Koncila″, a istoimena novinsko-izdavačka kuća objavila 2016. godine. U predgovoru autor između ostaloga kaže:

″Među najveće zločine ʹpovjesničaraʹ nad povijesnim činjenicama u ovome kontekstu tvrdnja je o 20.101 ubijenom djetetu u kompleksu jasenovačkog logora, do koje su došli djelatnici Javne ustanove spomen područja Jasenovac. Nju su, dakako, odmah bez ikakve zadrške i sumnje u njezinu činjeničnu utemeljenost prihvatili brojni državni čelnici, političari i javni djelatnici svih profila, posebice sljedbenici i nasljednici totalitarne komunističke ideologije te potomci nekadašnjih: komunista, prvoboraca, partijskih sekretara, četnika, agitpropovaca, političkih komesara, velikosrba, oznaša, jugofila i udbaša. Knjiga je odgovor svima njima i razotkriva kako je u kontekstu namjerno stvorenoga poslijeratnoga historiografskoga kaosa, pragmatičnih političkih ciljeva komunističkih vlasti, problematičnih povijesnih vrela, mnoštva krivotvorina, upitnoga metodološkog pristupa u knjizi ʹPoimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941-1945.ʹ, stvaran mit o više od 20 tisuća ubijene djece do 14 godina u kompleksu logora Jasenovac. / Naslov: ʹKako je stvaran mitʹ mogao bi se i nadopuniti ʹKako se održava mitʹ jer su u dodatku objavljena tri teksta, koji pokazuju šokantno i gotovo nevjerojatno krajnje neznanstveno i manipulatorsko nastojanje djelatnika JUSP-a Jasenovac da grčevito obrane neobranjivo – spomenutu brojku ubijene djece.″

U poglavlju naslovljenu ″Izmišljeno ubijanje djece u plinskim komorama″, Tomislav Vuković piše:

″... nema doista baš nikakve logike da su ustaške vlasti svakodnevno masovno ubijale djecu i istodobno pomagale, organizirale i surađivale u akcijma njihova masovnoga spašavanja iz krajnje nehumanih, nehigijenskih i u svakome smislu neprimjerenih uvjeta s prostranih livada pokraj logora (ne samo jasenovačkoga), koje je pokrenula glasovita austrijska heroina Diana Budisavljević sa suradnicima Kamilom Breslerom, Dragicom Habazin i drugima. Ako je ustaškim vlastima prvotni cilj bio fizičko istrjebljenje djece, zašto bi, malo prije spomenutoj, Dragici Habazin, bolničarki Hrvatskoga crvenoga križa, ne samo izdale putni nalog 28. srpnja 1942. (br. 8. 4887/42) da otputuje u sabirne logore ʹu svrhu pružanja pomoći oko preuzimanja i prijevoza djeceʹ, nego također naložile: ʹKad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djeceʹ?″

Međutim, ne bi smjelo ostati prešućeno da postoje brojni poslijeratni iskazi svjedoka, ili navodnih svjedoka, koji su točno vidjeli i locirali masovne dječje grobnice. Tomislav Vuković o tome piše:

″Posebnu težinu i uvjerljivost u lociranju masovnih jasenovačkih (dječjih) grobnica trebalo bi imati svjedočenje dr. Srboljuba Živanovića, srpskoga akademika, antropologa i paleopatologa iz Londona, jer je bio sudionik iskapanja grobnica: ʹJa sam iskapao masovne grobnice u Jasenovcu i Donjoj Gradini još 1964. godine... Ponavljam da se istina o stradanju žrtava u Jasenovcu još uvijek nalazi svega 120 cm ispod površine zemlje i da svatko može otvoriti bilo koju od mnogo stotina masovnih grobnica i nađe sve ono što je komisija sudskih antropologa otkrila 1964. godine... Očigledno je da nema ni žaljenja, ni pokajanja, ni suosjećanja za preko 700.000 pobijenih Srba, preko 80.000 Roma i preko 23.000 Židova, od kojih je bilo preko 110.000 djece, od nerođene izvađene iz utroba majki, do 15 godina starosti.ʹ″

Tomislav Vuković lucidno i efektno zaključuje:

″Nakon svih poslijeratnih iskapanja i snimanja, izjava i svjedočenja, očevidaca i grobara, nameće se temeljno pitanje, čiji bi odgovor riješio sve kontroverze, nesporazume, optuživanja, manipulacije i napokon ʹskinuo s dnevnog redaʹ problem jasenovačkih žrtava – gdje je tih ʹna stotineʹ ili ʹmnogo stotinaʹ masovnih grobnica u Jasenovcu te koliko je ostataka dječjih žrtava ʹod preko 110.000 do 15 godinaʹ ili ʹ20.101 do 14 godinaʹ dosada pronađeno?″

Iskapanja i snimanja u Jasenovcu obustavljena su, vjerojatno stoga da se ne bi dokazala istina koja je drukčija od službene pseudoistine. Jasenovac je nečista savjest komunističkih vlasti; dovoljno je zapitati se zašto Josip Broz nikada nije posjetio Jasenovac? Je li i to pitanje povijesni revizionizam i umanjivanje ustaških zločina? Ustaške zločine treba jasno osuditi – što podrazumijeva da ih ne smijemo umanjivati. Ali ni uvećavati.

″Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)″ temeljita je, studiozna, znanstveno i činjenično utemeljena, kritički i objektivno napisana povijesna knjiga. Obiluje mnoštvom slikovnih priloga, ponajvećma fotografija i faksimila izvornih dokumenata. K tome je napisana elegantnim i protočnim znanstveno-publicističkim stilom.

Knjizi bi se, uza sve pohvale, mogao uputiti i pokoji prigovor. Recimo, autor se gdjegdje nije uzmogao ukloniti zamci simplificiranja i generaliziranja. Tako je napisao, što smo u ovome prilogu već čuli, da su tvrdnju o 20.101 ubijenom djetetu u kompleksu jasenovačkog logora prihvatili, između ostalih, ″potomci nekadašnjih: komunista, prvoboraca, partijskih sekretara″. Znači li to da su dotičnu tvrdnju, ustvari nesmiljenu i protuhrvatski usmjerenu laž, prihvatili i primjerice gospoda doktori Miroslav Tuđman i Andrija Hebrang?

Ta gotovo bezazlena nesmotrenost nikako ne umanjuje vrijednost knjige, koja je snagom činjenica razobličila laž i bacila svjetlo na povijesnu istinu. Publikacija Tomislava Vukovića ″Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru)″ zaslužuje jasnu i čvrstu pohvalu te uvjerenu preporuku potencijalnoj čitateljskoj publici.