VI. Vazmena nedjelja - vlč. Ivan Benaković

Dragi brate i sestro, više puta zastanem u razmišljanju nad stvarnošću Crkve. Nad elementima koji ju čine, na svemu onome što joj daruje lice i naličje. A mnoštvo je čimbenika koji ju stvaraju te, rekao bih, ponovno očituju njezino lice svijetu. Crkva se svakoga dana iznova manifestira svijetu dok uprisutnjuje lik i djelo Isusa Krista koji je Živi i želi da i ona svakoga dana postaje sve življom stvarnošću.

Osluškujući odjeke prvoga čitanja iz Djela apostolskih, koje liturgija Crkve danas na Šestu Vazmenu nedjelju stavlja pred nas, želio bih da uočimo upravo tu životnost Crkve te onaj glavni element koji ju čini. Dok promatramo primjer Filipa kako naviješta Riječ te ozdravlja bolesne, a s druge strane kako ta Riječ biva jednako živo prihvaćena, možemo ići prema razlogu tako životnoga navještenja, ali i s druge strane životnoga primanja Riječi Božje. Naime, Filip sve što čini, čini u Duhu Božjemu, nadahnut Božjim Duhom hrabro naviješta Riječ. Onaj nutarnji element koji prožima njegove čine jest sam Duh Božji. To što čini ne čini od samoga sebe, jer jednom netko poznat reče: «Bez Mene ne možete učiniti ništa». Taj Netko jest sam Krist čije je riječi i djela on tako duboko pohranio u svoje biće te biva ponesen silnim sadržajem istih te upravo to rađa veličanstvenim djelima koje čini. Na toj liniji shvaćamo, dragi prijatelji, i Isusa kada u današnjem evanđeoskom odlomku tvrdi: «Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati». U liku Filipa prvotno vidimo na djelu ljubav prema liku Isusa Krista, koja se potom razlijeva na druge ljude te na taj način čini Filipa istinskim čuvarem Božjih zapovijedi. Kakve su to zapovijedi i o čemu Krist progovara? Često ćemo se u našemu vjerničkome življenju zadržati upravo na riječi 'zapovijed', a da se nećemo uputiti prema dubljemu značenju te riječi. Naime, Krist ovdje više aludira na zauzimanje stava u svakodnevnome životu. Kakva stava možemo se pitati? Stava koji obilježava autentičnoga kršćanina. Onoga koji je shvatio da bit njegove vjere nije u nabrajanju zapovijedi nego u istinskoj ljubavi prema liku Isusa Krista te utjelovljenju njegovih djela u stvarnosti koja ga okružuje. Jer, kakve nam koristi nabrajati zapovijedi, a da ih ni jednim činom ljubavi ne vršimo.

Kršćanstvo svoju snagu crpi iz žive naslonjenosti na lik Isusa Krista kao Živoga te ta naslonjenost na Živoga svakoga dana obnavlja i rekreira stvarnost Crkve. No, to shvatiti moguće je samo onima koji se otvore životnome djelovanju Duha Božjega kako nam to zorno naglašava današnje Evanđelje. Krist u svome govoru podcrtava kako će primiti zalog Duha Branitelja i Duha Istine. Kakav je to Duh? To je Duh koji čini da Krist i dalje ostane prisutan u zajednici vjernika i nakon svoje smrti. On stvara ozračje prepoznavanja samoga Krista unutar Crkve, jer više ga ne prepoznajemo u tjelesnome obliku nego kao Uskrsloga. Naime, isti Duh, kako kliče Prva Petrova poslanica, uskrisio je mrtvo tijelo Krista i dao mu da pobijedi okove smrti. Stoga je jasno, draga braćo i sestre, da se poznavanje Krista događa u otvorenosti Njegovome Duhu. On međutim nije neka daleka stvarnost kako to često znamo slušati. Itekako je manifestiran. U svim onim situacijama kada se uprisutnjuje Kristova ljubav, On je na djelu. U svakoj onoj gesti dobrote, milosrđa, lijepe riječi, On se prezentira tako jasno i glasno. Međutim, to prepoznaju oni koji su u sebe pohranili Kristovu riječ te dopustili da ta riječ svakoga dana rađa novim plodovima. To od njih pak zahtijeva nevjerojatnu snagu jer biti u Duhu Istine svakoga dana nije lak zadatak. No jedino ostajanje u Istini, rađa pak s druge strane, istinskom slikom čovjeka. Istinskom slikom čovjeka, a shodno tome i Boga jer prošle nedjelje smo u Evanđelju čuli kako za sebe kaza: «Ja sam Put, Istina i Život». Shvatiti nam je stoga, dragi prijatelji, kako je nužno otvarati se istinskoj ljubavi te postajati iz dana u dan autentičniji ljudi, upravo na sliku našega Stvoritelja. Ne suobličavati se slici svijeta, nego se iz dana u dan u snazi Duha Božjega preobražavati na sliku Božju.

Svijet u Evanđelju po Ivanu označava sve ono što ti priječi da budeš istinski čovjek. Ono što potamnjuje Božju zamisao o čovjeku. U onim mali, sitnim, svakodnevnim gestama ljubavi pozvan si svojim licem odražavati lice Božje. Ma… što na koncu, dragi prijatelji, i oblikuje život nego uprisutnjivanje ljubavi u stvarnosti koja nam je darovana. Od toga se sastoji život: od mjere moga darivanja drugome i prikazivanja da je Bog živ i aktivan. Čineći tako preobražavamo i lice Crkve iz dana u dan jer ju činimo vitalnom. Crkvom u pokretu, Crkvom Isusa Krista. Crkvom koju čine osobe koje su živo zaljubljene u Krista. Koje su se otvorile Isusu i osjetile snagu za koju nisu ni znale da uopće postoji te da je u njih duboko pohranjena. Snagu koja će ih nositi unatoč protivnim glasovima koji odjekuju u nutrini njihova bića svakoga dana. Ali oni «hode i ne more!» (Iz 40, 31) Samo zato što su se do kraja otvorili Ljubavi – Kristu Raspetome i Uskrslome. Zato kada me pitaju što je Crkva, onda ću reći: Ti i ja, pozvani da oživotvorujemo lik Isusa Krista svakoga dana i to tako očitim da ga ljudi mogu uzljubiti, k Njemu doći i postići puninu života na koju su pozvani. Otvorimo se stoga snazi Duha Božjega, Duha Branitelja. Onoga koji brani Božju istinu o čovjeku. A istina o čovjeku je pak samo jedna: ljubeći postajati sve sličniji Ljubljenome i tako obnavljati lice zemlje. Amen.

vlč. Ivan Benaković