O ″Eshatologiji" Benedikta XVI. osvrt pripremio Marito Mihovil Letica

Teško je pretpostaviti da bi se našao neki znalac i mjerodavnik na području teologije koji bi bio sklon dovesti u pitanje konstataciju, posve razložnu i istinitu, da je Joseph Ratzinger odnosno papa emeritus Benedikt XVI. jedan od najvećih suvremenih kršćanskih teologa, ali također i filozofa. Iz djelâ Josepha Ratzingera, koji je uvelike sljedbenik sv. Augustina i njegova voluntarizma, snažno progovara uvjerenje da je kršćanstvo sa svojim istinama u skladu s razumom te da nema nesklada između vjere i znanosti. Dajući osobitu važnost moralnoj i socijalnoj dimenziji vjere, Ratzinger smatra da moralu prethode sloboda, ljubav, nada, vjera, Bog, Krist. Nije slučajno da prva Ratzingerova enciklika nosi naslov ″Deus caritas est″ (″Bog je ljubav″) gdje nastoji pomiriti i uskladiti shvaćanje kršćanske i erotske ljubavi te ističe važnost kršćanskog aktivizma, koji svoj smisao i svrhu nalazi u djelotvornoj ljubavi (karitasu). Ratzingerova je misao vazda zagledana onkraj vremenitog i prolaznog te se pruža prema nedoglednim, ali vjerom naslućenim i Kristovim riječima zajamčenim perspektivama života vječnoga. Knjigu ″Eshatologija″ mnogi čitatelji i dobri poznavatelji Ratzingerovih djela smatraju najznačajnijim njegovim radom, koji je i sâm autor naznačio kao svoje ″najbolje razrađeno djelo″. Na ovitku hrvatskoga izdanja knjige ″Eshatologija″ možemo među inim pročitati:

″Prvi put objavljena 1977. godine ova je knjiga doživjela niz izdanja i prijevoda, a do dana današnjega ostaje priznata kao vodeća literatura ne samo za proučavanje ″posljednjih stvari″ nego i same biti kršćanstva i smisla kršćanskoga vjerovanja. Nepolemički, ali vrlo smiono, strogo znanstveno, ali duboko ukorijenjeno u objavi i tradiciji, papa Benedikt ulazi u raspravu sa svim relevantnim filozofskim i teološkim autorima te, vođen isključivo ljubavlju i čežnjom za istinom, razlaže teologiju smrti, pojašnjava besmrtnost duše i uskrsnuće mrtvih kao i Kristov ponovni dolazak, tumači pakao, čistilište i raj spajajući ih s teologijom nade i vjere u budućnost. Iako od golema teološkoga značenja, ova je knjiga puno više od akademskoga razmatranja. Ona je odraz Kristova nauka u današnjici u odnosu na ključna ljudska pitanja života i smrti te će biti korisna i svim vjernicima kao i svakomu suvremenom čitatelju koji traži odgovore na posljednja pitanja i pitanja smisla koja iz temelja oblikuju njegov život i ponašanje.″

Nakon toga slijede rečenice pape Franje, koji se vrlo pohvalno i s velikom zahvalnošću osvrnuo na Josepha Ratzingera, njegovu eshatologiju i cjelokupni mu teološki rad:

″Znamo da tema eshatologije zauzima vrlo važno mjesto u teološkome radu profesora Josepha Ratzingera, kako u njegovu djelovanju na čelu Kongregacije za nauk vjere, tako i u njegovu poučavanju tijekom pontifikata [...] / Dubina misli Josepha Ratzingera, čvrsto ukorijenjena na Svetome pismu i ocima, uvijek hranjena vjerom i molitvom, pomaže nam da ostanemo otvoreni prema obzoru vječnosti, dajući tako smisao svim našim nadanjima i našim ljudskim nastojanjima. Ratzingerova je misao ʹplodno učiteljstvoʹ usredotočeno na temeljne reference našega kršćanskog života – osobu Isusa Krista, ljubav, nadu i vjeru. Čitava će mu Crkva na tome zauvijek biti zahvalna.″ To je o svome predšasniku na mjestu poglavara Katoličke Crkve rekao papa Franjo.

Eshatologija je čvrsto povezana s nadom, kršćanskom nadom, koja je u svojoj bîti metafizička kategorija što čovjeka i zajednicu vjernika pokreće ne samo transcendencijom ″prema naprijed″ nego i transcendencijom ″prema gore″. U uvodnome prikazu problema, profesor Ratzinger govori o pitanju eshatologije danas te se dohvaća nade:

″Eshatologija je kao nauk o ʹposljednjim stvarimaʹ stoljećima smještena na rub teologije kao njezino zadnje poglavlje, gdje je živjela mirnim životom. No usred povijesne krize našega vremena pomaknuta je u središte teološkoga mišljenja. Hans Urs von Balthasar nazvao ju je [...] ʹzavjetrinomʹ u teologiji našega vremena. Danas se ona pojavljuje gotovo kao vlasnik čitava područja teologije, što se može vidjeti po tome da je Sinoda njemačkih biskupija svoju ispovijest vjere naslovila ʹNaša nadaʹ, a vjeru opisuje iz perspektive nade.″

U koherentnost Ratzingerove misli te u gipku čvrstoću njegove argumentacije možemo se uvjeriti pročitamo li bilo kojih nekoliko susljednih odlomaka knjige. Primjerice, u dodatku koji je naslovljen ″Između smrti i uskrsnuća″ čitamo:

″Mogli bismo [...] pitati: što čovjeka uopće potiče da teži za trajnošću? Nije to izolirani ja, nego iskustvo ljubavi: ljubav hoće vječnost ljubljenoga, a stoga i vlastitu. Stoga kršćanski odgovor na naš problem glasi: besmrtnost se ne krije u samome čovjeku; ona počiva na relaciji, na odnosu prema onomu što je vječno i što vječnost čini smislenom. Ono je postojano, može dati i ispuniti život, ono jest istina, ljubav. Čovjek može vječno živjeti zbog toga što je sposoban za odnos s onim što daje vječnost. Ònō na što se oslanja ovaj odnos u čovjeku mi nazivamo ʹdušomʹ. Duša nije ništa drugo do čovjekova sposobnost za odnos prema istini, prema vječnoj ljubavi. I sada redoslijed zbiljnosti postaje ispravan: Istina, koja je Ljubav, to jest Bog, daje čovjeku vječnost i budući da je u ljudski duh, u ljudsku dušu integrirana materija, zbog toga u njemu materija doseže dovršivost po uskrsnuću. / U ovome kontekstu može se na jednome primjeru osvijetliti odnos vjere prema filozofiji koja joj prethodi. Platon je spoznao da besmrtnost može doći samo od onoga što jest besmrtno, od istine, i da je stoga za čovjeka nada vječnoga života utemeljena u njegovu odnosu prema istini. No istina u konačnici ostaje nešto apstraktno. A kada je u svijet ušao onaj koji je o sebi mogao reći: ʹJa sam istinaʹ (Iv 14,6), i značenje je ovih izjava temeljito promijenjeno. Formulu da istina daje besmrtnost moglo se neoslabljenu zadržati, ali je ona sada bila stopljena s drugom formulom: ʹJa sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet ćeʹ (Iv 11,25). Formula je postala put: u odnosu prema Kristu istinu se može ljubiti i stoga je ʹbiti-kod-Gospodinaʹ život, ʹbdjeli ili spavaliʹ (usp. 1 Sol 5,10; Rim 14,8s.). / Budući da je to tako, vjera u besmrtnost i uskrsnuće u konačnici je jednaka vjeri u Boga jer samo je on može utemeljiti i samo polazeći od njega ona je potpuno logična. I budući da je za nas Bog konkretan tek u Kristu, stoga je naša nada konkretna tek u vjeri u Krista.″

Knjigu ″Eshatologija″, podnaslovljenu ″Smrt i vječni život″, autora Benedikta XVI. / Josepha Ratzingera, objavila je na hrvatskome jeziku nakladna kuća Verbum, Split, 2016. Riječ je o iznimnoj knjizi o vječnosti i vječnim istinama, o kršćanskoj nadi; posrijedi je djelo koje uistinu zavrjeđuje naše vrijeme, našu pozornost i našu ljubav prema Istini.