2017-05-03 15:19:00

STEPINAC UKRATKO - 7


Patrijarh Irinej u pismu papi Franji 30. travnja 2014. godine opisuje nadbiskupa Alojzija Stepinca kao odgovornog za "prevođenje Srba na katoličanstvo". Osim toga, iz nastupa najviših dužnosnika Republike Srbije saznajemo kako je zbog toga bio i „zločinac“. Na ove teze odgovorit ćemo činjenicama, u razgovoru kolegice, Tanje Popec, s postulatorom Stepinčeve kauze – mons. Jurjem Bateljom.

Nastavljamo govoriti o događanjima u vrijeme djelovanja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Poštovani slušatelji Radio Vatikana, u razgovoru s mons. Bateljom, danas ćemo razraditi temo: Kako je Crkva reagirala na vjerske prijelaze, jer – kao što vam je poznato – pripisuje se da je uloga Alojzija Stepinca bila i u tome da je sudjelovao u takozvanom „prekrštavanju Srba na katoličanstvo“, što se, zapravo, teološki ispravno zove: „vjerski prijelazi“. Monsinjore Batelja, kako je Crkva reagirala u to vrijeme?

Napominjemo da su vjerski prijelazi bili aktualni, na području Zagrebačke nadbiskupije 1941. i ponešto 1942. godine. Od 388 župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zabilježeni su vjerski prijelazi iz Pravoslavne u Katoličku Crkvu, u 101 župi. Naime, iz 101 župnog ureda javljeno je u središnjicu nadbiskupije da su s pravoslavne vjere u Katoličku Crkvu prešle u svemu, 35602 osobe. Svi prijelaznici morali su pismeno očitovati svoju želju za slobodan prijelaz u Katoličku Crkvu i proći za to predviđenu pouku. Stoga je nekorektno prešućivati činjenice da su ljudi pritisnuti nevoljom i životnom opasnošću, sami tražili zaštitu Katoličke Crkve; ponekad pravili i pritisak na katoličke župnike; ustvari, radilo se o zaštiti ugroženih ljudi i njihove imovine, a ponekad i o mješovitim brakovima. Iz navedenih podataka vidljivo je da je broj prijelaznika daleko manji nego se općenito mislilo. Moramo znati da je nadbiskup Stepinac, u svemu tome, pridavao najveću važnost teološkim načelima. Da bi svi biskupi javno očitovali jedinstveni stav te iznijeli protivljenje uplitanju vlasti u pitanja vjerskih prijelaza, Nadbiskup je sazvao posebnu biskupsku konferenciju, koja je zasjedala u Zagrebu od 16. do 20. studenoga 1941. Biskupi su temeljito raspravljali o pitanju prijelaza pravoslavnih [vjernika, op. ur.] u Katoličku Crkvu. I da se uklone sve nepravilnosti koje su počinjene radi [zbog, op. ur.] radi uplitanja državnih vlasti, biskupi su objavili takozvane „rezolucije“ o vjerskim prijelazima, napominjući da se u prvom redu treba opsluživati dogmatska načela. Rješavanje svih pitanja koja se odnose na prijelaz grkoistočnjaka na katoličku vjeru, pripadaju isključivo u nadležnost katoličke crkvene uprave. Osim katoličke crkvene vlasti, nema nitko pravo postavljati „misionare“ koji bi imali obavljali prijelaze  grkoistočnjaka na katoličku vjeru i oni isključivo ovise o mjesnom biskupu. Mogli bismo na daleko raspravljati o sastavljenom „odboru trojice biskupa“, zatim o „Uputama“ Svete kongregacije za Istočnu Crkvu i tako dalje…

U vladinim krugovima, ove predstavke biskupa stvorile su veliko neraspoloženje; Vlada je čak zaključila da se nadbiskup Stepinac uhiti, čim se Kvaternik iz Italije. Ipak, pod dojmom predstavke, došlo je do značajnih promjena na odgovornim mjestima ustaškoga pokreta, glede vjerskih prijelaza. A  Nadbiskup je posebnim pismom od 20. studenoga 1941., izvijestio Poglavnika o odlukama Biskupske konferencije. Napomenuo je psihološki temelj, da se zajamče… - ne samo zajamče – nego da se dadu sva građanska prava i osobito pravo slobode i pravo vlasništva svim prijelaznicima. Neka se najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoistočnjaka, a neka se izriču nad njima kazne kao i nad drugim građanima, samo nakon provedenog sudskog postupka. U prvome redu neka se najstrože kazni svaka privatna akcija za rušenje grkoistočnih crkava i kapela i otuđivanje njihovoga vlasništva. Kao temeljnu pogrešku kod prijelaza, Nadbiskup je vidio u tome, što su mjesne vlasti i ustaški dužnosnici, na svoju ruku zabranjivali svaki vjerski prijelaz grkoistočnjaka na katoličku vjeru, u grkoistočnom obredu. Crkva se mora s gledišta Evanđelja je morala osuditi i osudila je zločinstva i ispade neodgovornih elemenata i nezrelih mladića te zahtijevati puno poštovanje čovječje osobnosti bez obzira na dob, spol, vjeru, narodnost ili rasu, jer su svi ljudi djeca Božja i za sve je umro Krist. U Nadbiskupovu protivljenju prisilnim vjerskim prijelazima, svjedoče njegovi odgovori u sudskoj raspravi, dani na upite dr. Žarka Vimpušeka, predsjednika Suda. „Da li Vam je poznato da su za vrijeme NDH ubijani Srbi, samo zato što su prelazili?“ Nadbiskup je odgovorio: „Mi nismo na nikog vršili pritisak, niti je tko na silu prešao – to nikada nitko neće dokazati.“ A Predsjednik mu dobaci: „A ja sam Vas pitao da li je po Vašem znanju vršena prisila na Srbe da prijeđu u katoličku vjeru.“ – Nadbiskup je jasno upozorio: „ S naše strane – nikada!“

Štoviše, Nadbiskup je 1941. izdao posebnu uputu svećenicima: „Kada dođu k vama osobe pravoslavne ispovijesti koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje jer pravoslavni su kršćani, kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će ostali, kad opasnost prijeđe,  vratiti se u svoju.“ Želim napomenuti na kraju: mogli bismo o ovome na široko dokazivati dokumentima i Nadbiskupovim okružnicama, Nadbiskupov jasan stav na sudu: „Dovedite mi ovamo jednog jedinog Srbina, koji mi je mojim potpisom prešao na Katoličku Crkvu.“… Pametnome dosta…








All the contents on this site are copyrighted ©.