STEPINAC UKRATKO - 6
U emisiji «Stepinac ukratko», poštovani slušatelji, u razgovoru s monsinjorom Jurajem Bateljom, danas otvaramo pitanje vjerskih prijelaza, za odgovornost što se to događalo u vrijeme NDH, prozivan je nadbiskup Alojzije Stepinac. No, da bismo došli do biti stvari, monsinjore Batelja, molim Vas pojasnimo terminologiju… i sam nadbiskup Stepinac na sudu je upozoravao da se ne radi o «prekrštavanju» Srba na katoličanstvo; ti vjerski prijelazi imaju jednu drugu teološku bit – o čemu se radi…?
Naime, da netko promijeni obred potrebno je – kako i kanoni Crkve određuju – učiniti neke radnje. Dakle, jedanput kršten – zauvijek kršten; prima neizbrisivi pečat pripadnosti Kristu i Crkvi. Prema tome, njega ne treba više krstiti nego se izvrši jedan obred prilikom kojega dotični ispovijedi vjeru one zajednice u koju pristupa i dade privolu da će se pridržavati svih odredbi te nove crkvene Zajednice. Poznato je da su za vrijeme Stare Jugoslavije, jedan dio stanovništva, gotovo preko dvije stotine tisuća ljudi zbog – neki zbog politike, neki zbog zapošljavanja, zbog lakšeg napredovanja u službi, iz Katoličke Crkve prelazili u Pravoslavnu. No, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dogodio se opet jedan pokušaj da se te ljude, ne samo vrati – te ljude vrati – u Katoličku Crkvu, nego da se Srbe uključi u život Katoličke Crkve. Moramo reći odmah na početku da to nije bila odluka crkvene vlasti, niti je Crkva te prijelaze propisala, niti se za njih zauzimala – ona je samo pokušala regulirati način na koji će se to izvršiti – nego je to bila odluka političke vlasti da provede određene želje političke vlasti da te ljude približi i otuđi od srpskoga identiteta i da prihvate stvarnost – onu u kojoj žive. To bi značilo da se oni odriču pravoslavne vjere i da postaju katolici. No, to već samo u sebi uključuje da se tu događa nasilje, ako oni to ne žele. Crkva je i Stepinac su uvijek bili na stanovištu: nitko se nasilno ne može i ne smije prevoditi iz jedne vjere u drugu.
Teološki budimo korektni i kažimo da Katolička Crkva priznaje sakramentalnost krštenja Pravoslavnoj i obrnuto i nije potrebno u ovim prijelazima, u promjeni obreda, još jednom napraviti taj sakrament… Monsinjore Batelja, evo odmah ste nam otvorili važnu temu, a to je: kako su uopće počeli ti vjerski prijelazi i koja je odgovornost države NDH za njih, jer posebna pozornost u optužnici protiv nadbiskupa Stepinca, posvećena je tim vjerskim prijelazima – s pravoslavlja na katoličku vjeru – i on je optužen zbog prisilnog prevođenja na katolicizam no, evo, otvaramo temu odgovornosti Države.
Klevetnička je tvrdnja koja se čuje u javnosti da je nadbiskup Stepinac držao Srbe kao 'otpadnike' od Katoličke Crkve i da je s entuzijazmom pljeskao objavljivanju zakonâ koji su obvezivali pravoslavne na prijelaz u katoličku vjeru. Nadbiskup Stepinac, niti je držao Srbe 'otpadnicima od Katoličke Crkve', niti je podupirao nasilne prijelaze iz jedne vjere u drugu. Činjenica je da je zakonsku odredbu o prijelazu jedne vjere na drugu donio Poglavnik (A. Pavelić), na prijedlog ministra bogoštovlja i nastave, 3. svibnja 1941., bez ikakve konsultacije ili znanja Katoličke Crkve. Činjenica je da su državne vlasti donosile zakone o vjerskim prijelazima bez dogovora, dakle, s Katoličkom Crkvom – štoviše – ne obazirući se na prosvjede Katoličke Crkve, protiv nasilnih prijelaza. Službeni glasnik Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) broj 4, objavljen u Beogradu 1. travnja 1946., okrivio je rimokatolički episkopat, što je na svojoj konferenciji u Zagrebu, 17. studenoga 1941., izdao posebne upute za vršenje prijelaza i postavio poseban odbor za pitanje prijelaza, kojemu je predsjedao nadbiskup Stepinac. Spomenute upute bile su u potpunom skladu s Kanonskim zakonikom. Bile su donesene na temelju uputâ Svete Stolice, od 18. listopada 1941., odnosno, odredaba Kongregacije za istočne obrede, od 17. srpnja, 1941., a branile su slobodu Crkve i njezina prava u vjerskim pitanjima, protiveći se državnim vlastima da ih uređuju ili zloupotrebljavaju. Odgovornost za osmišljavanje i provedbu spomenutih vjerskih prijelaza je na uredima civilne vlasti i pojedinim svećenicima, koji su primali od Ureda poslanje, a ne od biskupa toga područja. U taj nered i konfuziju su nadbiskup Stepinac i zagrebačka nadbiskupija, u skladu s crkvenim kanonima, nastojali da se ne povrijedi savjest prijelaznika iz Srpske Pravoslavne Crkve u Katoličku Crkvu. U tu svrhu izdane su brojne okružnice na ravnanje svećenstvu, ali i prosvjedi državnim vlastima NDH, zbog miješanja države, u čisto crkveno područje.
Dakle, vjerske prijelaze u NDH, radi provedbe političkih odrednica, otpočela je Država [NDH]. Ona ih je regulirala posebnom odlukom dr. Ante Pavelića te uputama dr. Mile Budaka, ministra za bogoštovlje i nastavu. Nakon sloma NDH, u svibnju 1945., komunistička vlast se svojski upregnula – svu odgovornost za vjerske prijelaze – imputirati nadbiskupu Stepincu, hrvatskom episkopatu te u konačnici i samom Svetome Ocu. nadbiskup Stepinac je prigodom ispitivana na sudu, dvaput dodirnuo tu točku optužnice. U svojoj završnoj riječi na sudu, 3. listopada 1946., rekao je: «Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan izraz jer tko je jednom kršten, ne treba ga više 'prekrštavati', nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome neću opširnije govoriti nego velim da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tome svoj sud». Odmah nakon osnutka NDH, rekli smo, da su vlasti sve poduzele – i oštre mjere – protiv pravoslavaca. Željelo se Srbe prisiliti da napuste Hrvatsku ili da stupe u Katoličku Crkvu te postanu lojalnim građanima Hrvatske. Dr. Ante Pavelić je u tu svrhu izdao posebnu odredbu, u kojoj kaže: «Za valjanost prijelaza, potrebno je da stranka koja mijenja vjeru podnese pismenu prijavu upravnoj vlasti prve molbe.» Dakle, kotarskoj, pri gradskom poglavarstvu… «O svojoj odluci da dobije potvrdu o toj svojoj prijavi te da se ispune vjerski propisi, one priznate vjeroispovijesti, na koju stranu prelazi. Dakle, nema crkveni institucija u ovoj odredbi vlasti, nikakovih mjerodavnih normi, niti saznanja. Stoga možemo s pravom reći da je pitanje vjerskih prijelaza, bilo u vlasti ustaških upravnih vlasti, a Crkvu se nije niti pitalo, da li se ona prihvaća ili odbija. Istina, učinila je što je bila dužna učiniti, u faktičkome stanju, u činjenici pomoći ljudima da i onim vjerskim poukama, koje su se mogle napraviti, spase goli život.
| All the contents on this site are copyrighted ©. |