Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova, pripremio p. Alan Modrić

«Ne zasićuje i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari». Ove riječi duhovnog učitelja iz 16. stoljeća, sv. Ignacija Lojolskog, na dobar način opisuju kakav bi stav trebao zauzeti jedan kršćanin pred stvarnošću i istinom Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista ako doista želi da Radosna Vijest Uskrsnuća Gospodinova donese u njegov ili njezin život svjetlost, radost i utjehu u skladu s riječima psalma kojega pjevamo na Uskršnju Nedjelju: «Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu». Uskrs, njegovo značenje i puninu apsolutno je nemoguće u potpunosti spoznati racionalnim ljudskim razmišljanjem, čitanjem, skupljanjem činjenica. Uskrs izmiče znanosti, enciklopedijama, doktorskim tezama, znanstvenim skupovima, laboratorijskim eksperimentima i ispitivanjima. Vraćajući se na riječi s početka, svjetlost i radost Uskrsa ne ispunjava i ne zasićuje dušu isključivo i primarno putem obilja znanja, velikim proslavama i blagoslovom uskršnjega doručka. To ne znači da ove stvari treba zanemariti, naprotiv, treba držati do njih, jer i one na određeni način doprinose da nam se približi radost i ljepota Uskrsa, ali one ipak trebaju biti sekundarne u odnosu na molitvu, kontemplaciju i unutarnje proživljavanje i kušanje stvarnosti Uskrsa, one trebaju ustupiti mjesto našem duhovnom životu i službi ljubavi prema braći i sestrama koji nemaju sreće da imaju bogati blagdanski stol ovoga Uskrsa, koji pate, boluju, bivaju progonjeni, usamljeni su, tužni i očajni. U odnosu na njih treba se iskazati i posvjedočiti da ne slavimo Uskrs samo izvana nego ponajviše iznutra, proživljavajući i kušajući ljepotu i bogatstvo Uskrsa.

Postavlja se pitanje: u čemu je ljepota i bogatstvo Uskrsa, što nam ovaj događaj donosi da je za naš život i vjeru nužno i neophodno kušati ga i proživljavati? Na 5. korizmenu nedjelju, prije dva tjedna, razmišljali smo o iskustvu smrti, fenomenu pred kojim sva naša sigurnost, samopouzdanje, osjećaji moći i vrijednosti blijede i gube svoju snagu, te vrlo često prepuštaju mjesto strahu, očaju, beznađu. Gospodin Isus nam je pokazao tijekom vazmenog trodnevlja da s nama dijeli takve teške trenutke, da duboko proživljava naše strahove i tjeskobe, da pati, vapi i tuguje poput nas, da dijeli, na kraju krajeva, čak i našu smrt. Ali, i to «ali» je ključno za naš život i vjeru, pokazuje nam i jedini put radosti i pobjede, put Uskrsnuća od mrtvih. Na Veliku subotu molili smo pred Kristovim grobom, da bi za Uskrs taj isti grob našli praznim, jednako kao što ga nalaze praznim Marija Magdalena, Šimun Petar i Ivan. Zanimljivo je primijetiti da od ovo troje protagonista jedino se za Ivana izravno kaže da, vidjevši prazan grob, «povjerova», dok se za Petra ništa ne govori, a Marija Magdalena još prije donosi vijest: «Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše».

U ovome odlomku iz evanđelja koje se čita na Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova, dakle, imamo ne sam događaj uskrsnuća, jer to je toliko veliko otajstvo da se ne može niti zamisliti niti predočiti ljudskim umom i riječima, nego događaj prodora vjere u uskrsnuće, i ta vjera se rađa kod Ivana, učenika koji je tijekom svoga života, metaforički rečeno, držao glavu na Gospodinovim prsima i osluškivao u dubokoj molitvi i kontemplaciji otkucaje Njegova srca. I upravo zbog takvoga unutarnjeg proživljavanja i kušanja Božjih istina i stvarnosti otvorile su mu se oči duha i povjerovao je da, za razliku od nekih koji i danas tako tumače Uskrs, Isus nije bio odnesen, nego da je jednostavno otvorio vrata groba, kao što se otvaraju vrata obiteljske kuće, i izišao iz njega. I u ovoj slici dobivamo odgovor na pitanje u čemu je ljepota i bogatstvo Uskrsa: Isus Krist je pobijedio najvećeg neprijatelja života, a to je smrt, jednostavno učinio ju je pukim prijelazom u vječni život, razderao je u komadiće zavjesu koja je odvajala Njegovo ljubljeno stvorenje, čovjeka, od Kraljevstva Nebeskog. U svijetlu toga neizmjernog i veličanstvenog događaja i iskustva, zar uopće više i možemo padati u očaj, strah i beznađe? Nažalost, krize, ratovi i sukobi u današnjem vremenu oduzimaju čovjeku radost i nadu, ne možemo niti ovog Uskrsa jednostavno zatvoriti oči, i reći: Sve je dobro, nema problema, idemo dalje. Ne, to Bog od nas ne traži, na kraju krajeva, On sam morao je proći križni put i Kalvariju, morao je pretrpjeti Muku. Međutim, na Uskršnje jutro, jutro najvećeg dana u povijesti čovječanstva, dana kada je čovjeku dana konačna i definitivna nada i radost, ona koja slavi pobjedu nad neprijateljem većim od bila kakvoga rata, krize osobne ili društvene, Gospodin Isus Krist, Uskrsli Spasitelj i Otkupitelj, svojim praznim grobom pokazuje i potvrđuje da je On gospodar svega, pa tako i gospodar smrti, njemu niti smrt nije zapreka da nas utješi, udijeli nam svoju milost, oprost i snagu. Kao što smo mi bespomoćni pred smrću, ona je bespomoćna pred Uskrslim Gospodinom Isusom i neizmjernom snagom njegove pobjede. I stoga, svjesni da ovaj život uključuje u sebi i nošenje križa, ali isto tako kušajući i proživljavajući ponajprije u duhu stvarnost Uskrsnuća od mrtvih, povjerujmo i mi poput apostola Ivana da ne samo da je Kristov grob prazan, nego da će i naši grobovi jednoga dana biti prazni, da niti smrt neće moći spriječiti da se u životu vječnome smijemo i radujemo u društvu Uskrsnuloga Pobjednika Isusa Krista, njegove i naše Majke Marije, i svih svetaca. Neka je u tome duhu, draga braćo i sestre, vama i vašim obiteljima sretan i blagoslovljen Uskrs!