2017-03-13 12:29:00

Susret Svetog Oca i djece


U susretu sa djecom, papa je odgovorio i na neka njihova pitanja. O tome, kada je započeo njegov prvi susret s Isusom, papa Franjo je rekao da kada se mi približimo Isusu trebamo znati da se On nama već prije toga i sam približio. Isus je uvijek taj koji čini prvi korak. On ne čeka da mu se približimo nego nam hrli ususret i – ako mi tome ne pridajemo važnosti – On čeka; strpljiv je i govori našemu srcu; uvijek je uz nas, prisutan i nikad nas ne napušta – objasnio je.

Na pitanje o tome kako se osjeća kao «papa» i bi li radije bio jednostavan župnik u nekoj župi, papa Franjo je odgovorio: «Ti, valjda, znaš da se za 'biti papa' ne studira… Može li se postati papa, ako dobro platimo? – upitao je djecu, a na njihovo nijekanje, je postavio problem: „Ali, ako se za biti papa, ne studira; ako se to ne može kupiti novcem, kako se onda postaje papa?!» Djeca su odgovorila da Bog nekoga čini papom!

Papa je također objasnio da Petar koji je bio prvi papa, nije bio svet u trenutku svog imenovanja, nego grješnik; čak je Isusa i zanijekao. Isus je taj koji u nekom vremenu bira ovoga ili onoga za papu. Što se tiče samog pitanja objasnio je da mu godi biti papa, kao što mu je bilo drago kad je bio župnik i vjeroučitelj; kad je bio rektor – jednostavno – drago mu je biti svećenik. Nije toliko važno je li netko papa ili običan župnik, nego da vrši volju Božju.

Papa Franjo je govoreći o miru, koji je potreban svijetu, a započinje u obitelji, djeci dao u zadatak da kada vide da se roditelji svađaju oko nečega – što se nerijetko događa i što je 'normalno' – da im kažu da se trebaju pomiriti prije nego taj dan dođe kraju.

Na pitanje, imali nešto što ga plaši; pred čim osjeća strah, Sveti Otac je rekao da ga plaši kada su ljudi zli. No, pojasnio je kako svi mi u sebi imamo sjeme zloće, koje nam dolazi od grijeha. Ali kad neka osoba sama izabere biti zla, to me plaši jer zla osoba može nanijeti mnogo zla.

Spomenuo je također da ga u nekoj obitelji, kvartu, u župi ili u Vatikanu, straši ogovaranje. «Vidjeli ste što čine teroristi: bace bombu i pobjegnu – ogovaranja su vrlo slična tome» – kazao je. Ogovaranje uništava obitelj, gradsku četvrt, župu; sve uništava no, ogovaranje iznad svega razara tvoje srce… jer ako si u srcu sposoban 'baciti bombu' ogovaranja, onda si terorist; potajno činiš zlo i tvoje srce postaje iskvareno – rekao je papa Franjo.

Potaknuo je djecu da ako im dođe 'potreba' da ogovaraju, da se prije toga ugrizu za jezik. – «'Ali tako ću si nanijeti zlo?'» – Bolje da ga naneseš sebi nego drugome – kazao je papa potičući najmlađe da nikad ne ogovaraju. «Bojim se, dakle, razorne snage ogovaranja» – priznao je Papa.

U odgovoru na pitanje o svojim najljepšim trenucima u životu, Sveti Otac rekao da je u životu imao mnogo lijepih trenutaka, ali je od malih nogu posebno radosno doživljavao trenutke kada bi s roditeljima otišao na stadion gledati nogomet. Drugi trenutak koji je spomenuo jesu susreti s desetak prijatelja iz školskih dana, s kojima se redovito sastajao, prije nego je došao u Rim. Kao treću stvar koju smatra lijepom papa Franjo je naveo vrijeme koje provede u tišini i razmatranju Svetoga pisma i u molitvi. Ima toliko trenutaka – kako je rekao – koji su mu lijepi i za sve njih je Gospodinu zahvalan.

Papa se potom zahvalio vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima „stupovima“ u životu župe, biskupije, na njihovu trudu. Prelijepi je to poziv, ali vjeroučitelj nije lako biti jer njihova dužnost nije samo da poučavaju o stvarima i činjenicama nego prvenstveno ponašanju i vrijednostima; životnim stvarima – to nije lako – kazao je Papa.

Na pitanje o ponešto pretjeranoj uporabi mobilnih telefona, kao i o tome da se događa, da u krugu prijatelja katkad nema međusobne komunikacije te kako nadići taj problem, Papa je rekao kako u takvim slučajevima treba uočiti razliku između komunikacije i dijaloga, jer komunicirati i dijalogizirati nije isto.

U obitelji u kojoj se svaki član preko svoga mobilnog telefona s nekim dopisuje, a među njima samima nema razgovora jest problem. Nedostatak dijaloga i slušanja drugoga. Slušanje je prvi korak dijaloga – kazao je. Jedna od težih 'bolesti' našega vremena jest nedostatak ili nedovoljna sposobnost slušanja.

Koliko puta se dogodi da kad pohodimo nekoga bolesnika mi cijelo vrijeme govorimo i tješimo… I na kraju mu zaželimo Božji blagoslov te odemo. Taj jadan čovjek ostane zbunjen… On ima potrebu da ga se sasluša; da se izrazi i olakša; da se požali… Čak i ako ne želi ništa posebno reći, ima potrebu biti s nekim; da ga netko gleda i sluša – kazao je Papa.

Jezik je na drugom mjestu; na prvom je mjestu uho. Osim toga potrebno je da dijalog bude konkretan, stvaran, a ne prividan i virtualan. Prvo postaviti pitanje i pustiti da onaj drugi govori… Tako započinje dijalog: on prvi priča, a ti slušaš. To se zove «apostolat uha». Poželio je na koncu  da – iako on sada govori u prvom redu djeci – i stariji to čuju i prihvate jer „svi imamo potrebu naučiti ove stvari“ – rekao je na kraju papa Franjo.

 








All the contents on this site are copyrighted ©.