STEPINAC UKRATKO - 2

STEPINAC UKRATKO

niz je emisija emitiranih na Vatikanskom radiju, ostvarenih u suradnji s Hrvatskim katoličkim radijem (HKR) i s Postulaturom za proglašenje svetim, bl. Alojzija Stepinca, u Zagrebu. Riječ je o nizu razgovora s postulatorom kauze, mons. J. Bateljom. Razgovor vodi urednica vjerskoga programa HKR-a, Tanja Popec.

 

DRUGI PRILOG

... Odgovarajući na ovo pitanje (političke prilike i napetosti onog vremena, u Hrvatskoj i u Europi; op. ur.) ne smijemo izgubiti iz vida „srbizaciju“ hrvatskoga naroda za vrijeme centralističkog režima Kraljevine Jugoslavije. Naime, u tom je razdoblju više od 200 tisuća Hrvata bilo prisiljeno ili je bilo uvjetovano da prijeđe u Srpsku Pravoslavnu Crkvu (SPC), radi napredovanja u službi; radi favoriziranja SPC-e – osobito kod sklapanja Sakramenta ženidbe pripadnika vojnih postrojbi ili zaposlenika u državnoj službi, diplomaciji  itd.

Ogorčenje hrvatskoga naroda prema SPC-i bilo je još gore zbog izravnog uplitanja SPC-e u školski i obrazovni program i uvođenje „svetosavskog“ poimanja Crkve, prema kojemu je ujedinitelj Srba i srpski heroj, sveti Sava, veličan kao srpski nacionalni i vjerski ujedinitelj i junak. „Najveći srpski svetitelj i posvetitelj bez koga ne bi bilo ni ove naše verske ni nacionalne čvrstine, pa možda ni ove ni ovakve države naše“. Patrijarh Varnava ga je u propovijedi na Novu godinu 1938., prozvao „kormilarom Srpske Pravoslavne Crkve“. Prema tvrdnjama patrijarha Varnave, Katolička Crkva – ne samo da nije prava Crkva Kristova – nego se zaplela u najveću zabludu. Istodobno je nadbiskup Stepinac naučavao i čuvao ono što je vjerovao, a to je: da je Katolička Crkva u Hrvatskoj prava Kristova Crkva, sve dok bude čuvala jedinstvo s Petrovim nasljednikom u Rimu. Štoviše, u svojim propovijedima je uvijek isticao da je Isus Krist kormilar Crkva Božje.

A što je bilo u NDH odn. kakav je bio odnos nadbiskupa Stepinca u to vrijeme prema NDH?

I u ratnim zbivanjima kad su se događala velika krvoprolića između Srbâ – četnikâ i Hrvatâ – ustašâ te jednih i drugih protiv komunistâ, Nadbiskup je ostao branitelj istine i morala. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, on je prihvatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao manje zlo – sučelice stranoj okupaciji i nije išao u izravan sudar s vlašću zbog većega dobra, pridržavajući se uputa pape Grgura XIV. i poticaja Svete Stolice. Javno je osuđivao rasne progone, protuljudske ideologije i politike i štitio žrtve rata. Zauzimao se za one koji su bili u životnoj opasnosti: Židove, Rome, Srbe, Slovence, Poljake, komuniste i progonjene Hrvate.

U javnim govorima branio je, podržavao i zahtijevao potpuno poštovanje ljudske osobe, bez razlike u dobi, spolu, vjeri, nacionalnosti ili rasi, kao što se vidi iz njegova nastupa pred Pavelićem, 10. studenoga 1941. S obzirom na vjerske prijelaze Židova, osobito pravoslavnih Srba – što se netočno naziva „prekrštavanjem Srba“ – potpuno je pogrešno postavljeno jer oni koji prelaze s pravoslavne na katoličku vjeru, ne trebaju biti kršteni (Katolička Crkva priznaje Sakrament krštenja SPC-e)! U svojim okružnicama i pismima koje je upućivao civilnim vlastima, tražio je da se strogo poštuju propisi kanonskoga prava. Odlučno se usprotivio prisilnom prekrštavanju, tražeći da se izbjegne svaki postupak koji bi pripadnike pravoslavne vjere nasilno privodio u katoličku vjeru i da se kazni svaka privatna inicijativa koja bi imala za cilj rušenje crkavâ ili kapelâ pravoslavnih vjernikâ ili pak otuđivanja njihova vlasništva. Nadbiskup Stepinac je vjerno slijedio svoju liniju. Kad je vidio da vlast NDH ne postupa po katoličkom moralu, javno je prosvjedovao protiv nedjela…

Kako možemo mons. Batelja odgovoriti na pitanje: je li Stepinac sudjelovao u stvaranju NDH, odn. Imamo li činjenice i dokumente koji opovrgavaju tu tezu?

Na temelju dokumenta i osvjedočenja samog nadbiskupa Stepinca, mogu reći da je na postupke ustaške vlasti koji su bili izvan okvir mirnodopskoga života, reagirao pravovremeno i – u ratnim okolnostima – dostatno. Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. Treba reći ponajprije da nadbiskup Stepinac nije sudjelovao u stvaranju nove države, dok je trajala Kraljevina Jugoslavija. Štoviše, i vojni puč koji je svesrdno podržavala Srpska Pravoslavna Crkva, imao je za cilj – ne samo spasiti Kraljevinu Jugoslaviju – nego postati poligon za stvaranje Velike Srbije, već izbrisati banovinu Hrvatsku, za koju su hrvati mislili da je jedan oblik njihove državnosti. Kad je stvoren ustaški pokret, isti nije bio modeliran prema fašizmu ili nacionalsocijalizmu, već je težio nacionalnom ustanku. Njegovi su zahtjevi bili da se na temelju povijesnog i nacionalnoga prava i na temelju prava o samoodređenju i nacionalnoj nezavisnosti, uspostavi vlastita država. U načelima koja su zapisana nije zadržano ništa što bi bilo protiv vjere i morala. Stoga u prvim danima Nadbiskup nema potrebe osuditi postupke ustaške vlasti, ali kad je projekt samostalne države počeo provoditi postupke mimo kršćanskih načela i malo-pomalo poprimati one fašističke i nacističke, vidljivi su hrabri i snažni Stepinčevi interventi koji su osuđivali incidente, a potom i zločine. Suprotne pozicije između hrvatskog i srpskog naroda baš su u toj težnji hrvatskoga naroda za slobodom, našli svoje dostatno opterećenje – a to traje i danas.

Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je teritorij Hrvatske države istodobno bio pod okupacijom Mađarâ, Talijanâ i Nijemacâ i da je na području Nezavisne Države Hrvatske ratovalo više skupinâ koje su bile pod nadzorom Nijemaca – na primjer – Čerkezi.

Ja vjerujem da ovaj prilog možemo zaokružiti i duhovnom porukom iz propovijedi tih godina – primjerice iz  '44. …

Reče on (kard. Stepinac, op. ur.): „Mi smo dužni – ako želimo spasiti dušu – da ostanemo vjerni Bogu i zakonu njegovu. Štoviše – da žrtvujemo i život, ako treba! Jer, znate li što je rekao Krist? - 'Ako li te dakle ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe; bolje ti je kljastu i hromu ući u život, negoli s dvije ruke ili s dvije noge da te bace u vječni oganj'“.

Bilo mu je jasno da se živi u prosvjetiteljskom 20. stoljeću, kad su se postavljali mnogi 'zlatni kipovi' poganstva po svijetu i tražilo se od ljudi da često uz cijenu života, padnu ničice pred kumirima ljudskog razuma stvarno niječući Boga, Stvoritelja svijeta. Stepinac nije pao pred takvim idolima i zato je ne samo sačuvao nego i posvetio svoju dušu.