O sv. Vlahu ili Blažu te o njegovoj ″festi″ u Dubrovniku – Marito Mihovil Letica

″U ime presvete Trojice, Oca, Sina i svetoga Duha, u ime slavne Djevice Marije, u ime slavnoga svetoga Vlaha, našega branitelja, u ime sv. Petra i Pavla rimskoga, sv. Franja Ksaverija i Filipa Benizija, naših odvjetnika, sv. Ivana Krstitelja, sv. Ivana Evanđelista, sv. Šimuna zadarskog, sv. Tripuna kotorskog, sv. Ivana trogirskog, sv. Dujma spljetskog, sv. Đenara napuljskog, sv. Bartolomea liparskog, sv. Nikole barijskog, svetoga tijela, sv. Anđela montijskog, pravednog tijela, sv. Cirijaka jakinskog, sv. Đurđa đenovskog, sv. Ambrozija milanskog, u ime sv. Vicenca španjolskog, u ime svih svetaca i svetica nebeskih, život i pobjeda, mir i obilje ovoj našoj presvijetloj i preuzvišenoj Dubrovačkoj Republici, da je Bog sačuva i uzdrži mnogo ljeta na moru i na kopnu. Živio sveti Vlaho.″

Tako akademik Luko Paljetak, pjesnik dubrovački, prenosi ″laus″ ili pohvalu koju je Veliki admiral Dubrovačke Republike redovito izgovarao za svečanosti ili ″feste″ sv. Vlaha. Dotični je svetac već stoljećima toliko srastao s Dubrovnikom, s njime se identitetski prožeo, da Dubrovnik imenujemo, s dobrim razlozima, ″Gradom sv. Vlaha″, na sličan način kao što Mletke ili Veneciju zovemo ″Grad sv. Marka″.

″Parac″ dubrovački sv. Vlaho, na armenskome ″Surp Vlas″, na latinskome ″Sanctus Blasius″, branitelj i zagovornik, zaštitnik i zakrilitelj grada podno Srđa (koji njegovi žitelji zovu jednostavno ″Grad″, s velikim početnim ″G″), rodio se pred kraj 3. stoljeća u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji, danas je to središnja Turska. Svetčevo ime dohodi od prilagodbe latinskoga ″Blasius″, hrvatski ″Blaž″, a u Dubrovniku uvriježena inačica ″Vlaho″ nastala je od grčkoga oblika tog imena: ″Vlasios″. Treba kazati da to nije povezano s nazivom ″Vlasi″, koji se rabi u različitim značenjima (s obzirom na etničku, vjersku i zavičajnu pripadnost), često s omalovažavanjem i pogrdno. Zanimljivo je k tome kazati da u povijesnim se dokumentima i arhivskome gradivu spominje sv. Vlaho u množini, iz velikoga poštovanja: nominativ ″sveti Vlasi″, a najraniji oblik jednine, ″sveti Vlaho″, zasvjedočen je tek 1751.

Povijesni podatci o njegovu životu oskudni su i često isprepleteni s pobožnim legendama. Vlaho, vrlo krepostan i zauzetan liječnik, zarana je prihvatio kršćansku vjeru. Svećenstvo i vjernički puk izabraše ga za biskupa nakon što umrije dotadašnji biskup Mehruđan. Za Dioklecijanova progona kršćana, od veljače 303. nadalje, Vlaho se skrivao od Rimljana i njihovih poslušnika, ali bi noću, potkupivši tamničare, hrabrio i krijepio zatočene sljedbenike Kristove. Tijekom Licinijeva progona kršćana, koji je uslijedio 319. kada je rečeni imperator odustao od tolerancije što ju je donio Milanski edikt, Vlaho se sklonio u planine Kapadocije. Otkrili su ga, uhitili i sproveli u Sebastu. Na putu je uzmogao ozdraviti i spasiti dječaka kojemu je riblja kost zapela u grlu. U čitavu katoličkom svijetu na blagdan sv. Blasiusa ili Vlaha, 3. veljače, blagoslivljaju grla blagoslovljenim svijećama, a dotični se obred u Dubrovniku zove ″grličanje″.

Uhićenoga Vlaha mučili su danima, ustrajno i okrutno. Ali on ostade nepokolebljiv: odbijao je žrtvovati idolima. Mučitelji su mu derali kožu željeznim češljevima za vunu, o vrat mu vješali kameni žrvanj kako bi ga utopili u jezeru, ali je, uz pomoć Kristovu, sve izdržao. Rane mu zacijeliše te je hodao po vodi, privodio puk vjeri, propovijedao mnoštvu, izvodio znamenja. Naposljetku, vjerojatno u veljači 320., bî Vlahu odrubljena glava. U vremenu što je uslijedilo kada je Konstantin izvojevao pobjedu nad Licinijem, godine 324., štovanje sv. Vlaha širilo se cijelim kršćanskim svijetom, do Flandrije i Engleske.

Uvriježeno je vjerovanje da se sv. Vlaho javio godine 972. svećeniku Stojku za svećenikove noćne molitve u crkvi sv. Stjepana te mu je dao nalog da upozori Senat kako Mlečani, vlastohlepni i nezasitni, kane silom osvojiti Dubrovnik. Tako je mletačka namjera osujećena, a Dubrovčani odabraše sv. Vlaha za svojega glavnog zaštitnika (do tada je to bio sv. Srđ). Sve do danas sv. Vlaho brani svoj grad od svakovrsnih neprijatelja. U članku ″Dubrovački parac″ povjesničar i sveučilišni profesor Ivo Banac piše:

″Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svog glavnog zaštitnika, parca, još od druge polovine 10. stoljeća. Već oko 1026. kupuju dio svečeve lubanje od jednog grčkog igumana, dakle u vrijeme pečeneških napada na Bizant, kad su mnogi grčki monasi bježali prema Zapadu. Tako je u srpnju 1346. Dubrovčanin Toma Vicijan poklonio moći lijeve ruke sv. Vlaha, koje je kupio u Raškoj, za vrijeme pohoda ugarskog kralja Ludovika Velikog na tu zemlju. Dan prijenosa (5. srpnja) još se uvijek slavi u Dubrovniku kao drugi Vlahov blagdan – Ruka sv. Vlaha. Jedan Ulcinjanin, Stjepan Marinov, iz Raške je 1428. godine donio moći grkljana sv. Vlaha. Poslije pada Carigrada, despot Toma Paleolog podario je moći desne ruke sv. Vlaha dubrovačkom brodaru Đurđu Radovanoviću, koji je bizantskog bjegunca prebacio na Krf, a taj ih poklonio Dubrovniku. Cijeli bi se romani mogli napisati o tim i drugim Vlahovim moćima koje se danas nalaze u riznici dubrovačke katedrale.″

Treba spomenuti i podatak da je svetkovina sv. Blasiusa ili, kako vele naši Dubrovčani, ″festa sv. Vlaha″ uvrštena 1. rujna 2009. na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine čovječanstva.

Na kraju ćemo čuti završni dio pjesme Luka Paljetka ″Tihi noćni razgovor tete Áne s njezinim i našim parcem svetim Vlahom″:

″... ja nâjviše ti, sram / nije me, volim tvoju festu, znaš, kad po gradu / nose ti ruke, noge, glavu, a ti to sâm / sve ozgo gledaš, gledaš i nešto sve u bradu / govoriš, pa kad pušte golubice i číčat / svi počnu gledajući koja na koju stranu / odlećet će, to volim nâjviše ti, zabalat / dođe mi, a ne mogu, ma isto ću grličat / poć’ ti se, nekako ću niz ulicu se skalat, / i valja mi izbrojit barjake, nego stanu / preda me pa me smétu – prostimibože, sméli / i tebe bi... na Stradun skupi se onda cijeli / naš grad što lî na ruci sveđ držiš ga sa svim / što u njemu je, dunkve i sa mnom, ja ti cić / toga ko u bumbaku, kad zaspim, mirno spim / i svunoć, sve do dzore spavam ti kako tić, / i zato neka tâ te ruka na kojoj Grad / naš držiš ne zaboli nigda, nigda, nigda″