U povodu 25. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske - prilog Marita Mihovila Letice

″– Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj koji se sija na posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blista kao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgiba u sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačko oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine, kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajte župne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore, sve... je to naša zipka, naš otac i majka, naša domovina. [...] Braćo! Drugovi! Zapalimo zublje u toj crnoj noći, bȕdimo svijeće i trube budnice ovom usnulom puku koji sniva možda svoj posljednji sanak. Ljubimo taj grob i tu zipku, drugovi, braćo, budimo Hrvati!″

Ulomci su to iz pripovijesti ″Nekad bilo – sad se spominjalo″, objavljene 1900. u zbirci ″Novo iverje″. Tu na osobit način dolazi do izražaja ljepotna skladnja i jezična tankoćutnost nenadmašnoga majstora riječi Antuna Gustava Matoša. Navedene ulomke – gdjeno se sastaju i prožimaju domoljubni ushit i domotužna zabrinitost, vedri fatalizam i mrki optimizam, uspavanka i budnica – izabrah jer danas obilježavamo i slavimo 25. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Podsjetimo se: Hrvatsku je prvi priznao Island, 19. prosinca 1991., a 15. siječnja 1992. priznalo je Hrvatsku svih 12 ondašnjih članica Europske unije, te uz njih Bugarska, Mađarska, Austrija, Poljska, Malta, Norveška, Švicarska i Kanada. Vatikan je Republiku Hrvatsku priznao dva dana prije, 13. siječnja.

Matoš bijaše gorljivi pobornik državotvorne, pravaške misli Oca Domovine Ante Starčevića, bijaše Matoš jedan među mnogim čestitim i samosvjesnim Hrvatima koji naraštajima, kroz duga i tegobna stoljeća snivahu slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Naš dom, žuđenu nam domaju, domovinu. No naša ″Kroacija″ nije zatvorena, samodostatna – nalazi se u svijetu. Hrvatska umjetnost, i čitava kultura, ne mogu biti hrvatske ako istodobno nisu i europske. Onaj tko je samo Hrvat, i ništa više – taj je slab Hrvat. U tim i sličnim Matoševim mislima i pogledima, koje sam nastojao vjerodostojno parafrazirati, združuju se nacionalno i internacionalno, nacionalističko i kozmopolitsko. U osvrtu ″Umjetnost i nacionalizam″, iz 1912., Matoš piše: ″Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropskijeg sadržaja. Samo slabi dusi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posižu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma.″

No, treba ovdje upozoriti na to da Matoš nije smatrao nacionalizam pojavom koja je sama po sebi negativna; nije poistovjećivao pojmove ″nacionalizam″ i ″šovinizam″. Jer ti su pojmovi, osvrnemo li se na njihovu denotaciju, ne samo različiti nego i suprotstavljeni. Prvi znači ljubav: ″nacionalist″, prevedemo li tu riječ latinskoga podrijetla na hrvatski, jest ništa drugo nego ʹrodoljubʹ, kao što je i ″patriot″ ustvari ʹdomoljubʹ. Drugi pojam, ″šovinist″, dolazi iz francuskoga jezika, od prezimena Napoleonova vojnika Chauvina, i znači mržnju, isključivost, progonjenje i ugnjetavanje drugih naroda. Matoš se, daleko od svakoga šovinizma, mnogo puta jasno očitovao hrvatskim nacionalistom, primjerice: ″Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični, nacionalizam.″

Matoš je zastupao politički model nacije, gdje naciju povezuje domoljublje, jedinstvo kulturne i političke misli te zajednička državnopravna tradicija, a odbacivao je etnički zasnovanu naciju, gdje su integrativni čimbenici prirodne danosti: krv, pleme i rasa. U pismu što ga je godine 1901. iz Pariza poslao Stjepku Siročiću, Matoš među inim veli:

″Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ja opetujem – sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. Patriotizam dakle zadovoljava vaše egoistične i vaše altrustične sklonosti, zadovoljava potpuno svaki moral. Da sam individualistički anarhista, Marksista ili Muhamedovac, bio bi isto tako Hrvat, kao da sam Jevrejin, katolik, sirotinja ili magnat. Naše djelovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska. Ta će misao ipak složiti jednog dana sve naše čestite ljude.″

Hrvatske ljude, pripadnike naroda nam hrvatskoga, složila je i ujedinila ta misao u dobroj i zadovoljavajućoj mjeri početkom 90-ih godina 20. stoljeća, kada su se na prvim slobodnim višestranačkim izborima, potom na referendumu za neovisnost te u Domovinskome ratu složno oduprli jugoslavenskom odnosno velikosrpskom hegemonizmu. Matoš je više nego dobro znao da su velikosrpske ekspanzionističke težnje nespojive s idejom hrvatskoga državnog suvereniteta i političke slobode – stoga se nije dao zavesti nikakvom jugoslavenskom političkom idejom. Ideja jugoslavenske države bijaše u suprotnosti s hrvatskom državotvornom, pravaškom misli. Koliko su Starčević i Matoš imali pravo, pokazalo se u dvjema Jugoslavijama, monarhističkoj i socijalističkoj.

To međutim ne znači da je Matoš osjećao netrpeljivost prema Srbima. Naprotiv! Srbe, među kojima je za boravka u Beogradu (gdje se našao kao austrougarski vojni bjegunac) stekao mnoge prijatelje, često je nazivao ″slavenskom braćom″, pisao je o njima sa simpatijama i zahvalnošću. Tako u autobiografiji kaže: ″... ja bih bio crni nezahvalnik, zaboravivši da sam pod Obrenovićima dobio prvu pregršt srpskog hljeba i prvi dlan srpskog napitka.″

Vrnimo se u sadašnji trenutak. Politički čelnici Srbâ u Hrvatskoj govore o ugroženosti od navodno nabujaloga hrvatskog nacionalizma i rehabilitacije ustaštva. Posve neutemeljeno! Dvadeset i pet godina od međunarodnoga priznanja, Hrvatska, više nego ikada do sada, nije samo država Hrvatâ nego i svih njezinih građana. Kao ni jedna druga država, Hrvatska u svojemu parlamentu, u Hrvatskome saboru, ima zajamčena mjesta za predstavnike manjinâ. Srpska manjina uživa sva prava, štoviše i povlastice: političke, kulturne i gospodarske. I glede hrvatskih Srba pokazuje se Matoš zadivljujuće aktualnim, svevremeno suvremenim. Rečenice iz ″Sladogorkih razgovora″, napisane 1907., odišu svježinom, kao da ih je sročio neki ovodobni politički komentator: ″Srbi su u Hrvatskoj država u državi, društvo u društvu, dajući ton vladinoj politici, eksploatišući u svoju korist i Nagodbu i socijalizam, organizujući se i ekonomski i politički sasvim odijeljeno od Hrvata, ne dijeleći ni jednog jedinog hrvatskog ideala, pomažući samo sebe, dok Hrvat bojkotuje samo Hrvata.″

Zaista, četvrt stoljeća od međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske trebamo priznati da je Antun Gustav Matoš stoljeće i više nakon odlaska još uvijek zadivljujuće i u isti mah prokleto aktualan.