O teološkom sadržaju Božića, govori Marito Mihovil Letica

O teološkome sadržaju Božića te o načinima njegova čestitanja – prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

″Narod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasja″, stihovi su kojima započinje 9. poglavlje knjige Izaijine. Prorok Izaija tako u 8. stoljeću prije Krista govoraše o Kristu iliti Mesiji koji ima doći, kojega očekujemo. Izaija tzv. proročkim perfektom navješćuje povijesnospasenjske događaje iz budućnosti kao da su se već uistinu ispunili. Po Kristu Isusu zasjat će jarka svjetlost i obasjati svaki narod, svakog prosvijetliti čovjeka. Dijete koje se bude narodilo navijestio je Izaija prorok stihovima: ″Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; / na plećima mu je vlast. Ime mu je: / Savjetnik divni, Bog silni, / Otac vječni, Knez mironosni.″ U poglavlju 7. zapisane su Izaijine riječi: ″Evo, začet će djevica i roditi sina / i nadjenut će mu ime Emanuel!″ (Iz 7,14). Podsjetimo se da Emanuel, prevedemo li s hebrejskoga dotično ime, znači ʹs nama Bogʹ ili ʹBog s namaʹ! Ako je to tako, a jamačno jest – budimo i mi s Bogom! S Bogom koji je novorođeno djetešce, maleni Bog – Božić.

O tome da je Isus preegzistentna Riječ, koja bijaše u Boga i koja bijaše Bog, te da je istinsko Svjetlo, govori nam Proslov ″Evanđelja po Ivanu″, gdje čitamo: ″Svjetlo istinsko / koje prosvjetljuje svakog čovjeka / dođe na svijet; / bijaše na svijetu / i svijet po njemu posta / i svijet ga ne upozna. / K svojima dođe / i njegovi ga ne primiše″ (Iv 1,9-11).

U evanđelista Ivana pojam ″svijet″ gdjekad označuje zemlju ili svemir, gdjekad ljudski rod, čovječanstvo, a u nekim se kontekstima odnosi na sve ljude koji žive daleko od Boga, zabacujući Krista te prezirući njegove učenike i sljedbenike. U tome trećem smislu često se može čuti da kršćanin treba biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″.

Tako dohodimo do pitanja: Što u predbožićno i božićno doba znači biti ″od svijeta″? To, između ostaloga, može značiti: u vrevi i sjaju osvijetljenih trgova i ulica vidjeti samo fizičko svjetlo, koje nam daju različite vrste žarulja, a ne vidjeti duhovno, metafizičko ili nadnaravno svjetlo, Svjetlo istinsko s velikim početnim ″S″, što ga svojim dolaskom među ljude ižaruje Djetić Isus, koji je Krist, koji je Sin Božji i sâm utjelovljeni Bog.

Mogosmo čuti i pročitati da je i ove godine, drugi put zaredom, Zagreb proglašen najboljim i najzanimljivijim odredištem za advent (u jakoj konkurenciji od 54 grada, među kojima su Strasbourg, Beč, Köln, Helsinki itd.). To samo po sebi nije ništa loše. Štoviše, sve je to dobro i pohvalno. Zaista je lijepo u vrijeme došašća doživjeti mnoštvo razdraganih ljudi na okićenim i osvijetljenim ulicama i trgovima – no kršćanski vjernici ne bi u toj graji i tom blještavilu smjeli smetnuti istinsko Svjetlo Božića.

Nažalost, ònī koji su ″od svijeta″ htjeli bi isprazniti božićno vrijeme od realnoga značaja Božića, od njegova evanđeoskog, teološkog i soteriološkog sadržaja. Božić se nastoji potisnuti, recimo to tako, ne samo realno nego i nominalno. U ime nekakve pogrešno shvaćene sekularnosti, koja se promeće u borbeni sekularizam, biva prešućen i sâm naziv blagdana – Božić. Mnogi se daju zavesti lošim primjerima i takovrsno posvjetovnjenje i obezličenje iskazuju čestitkom ″Sretni blagdani!″ Od Boga i Božića tu nema ni traga ni glasa. Prešućeni su. Odbačeni. Ali zanimljivo je da sekularistički aktivisti u pravilu ne će odbaciti božićnicu te kazati da je se odriču zato što tako nazvanome novčanom dodatku nema mjesta u sekularnoj državi. Božić odbijaju, ali ne i božićnicu. Time se zatječu daleko od ikakve dosljednosti i razložnosti.

Valja sa žaljenjem ustanoviti da su gotovo iščeznuli tradicijski načini čestitanja: ″Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno Porođenje!″, s odgovorom: ″I Vaša duša kod Boga bila!″; ili: ″Na dobro ti došlo Porođenje Gospodinovo!″, nakon čega bi bilo uzvraćeno: ″I tebi i svim tvojim u kući!″ i sl. Ònī malobrojni koji su i danas skloni rečenim načinima čestitanja nerijetko bivaju ocijenjeni tradicionalistima, natražnjacima, folkloristima, seljacima itd.

Na sreću, to posvjetovnjenje čestitanja Božića nije zahvatilo pravoslavne kršćane, našu istočnu braću u Kristu. Treba bez ikakva krzmanja priznati da je pravoslavni način čestitanja sadržajniji i teološki dublji, prikladniji i ljepši od ovodobnoga i ovdašnjega posvjetovnjenog katoličkog. Naime, pravoslavci na crkvenoslavenskome jeziku govore ″Hristos se rodi!″ i uzvraćaju ″Vaistinu se rodi!″ Tu je sržno, lapidarno iznesena potvrda vjere, ispovijed kršćanske vjere: djetešce Isus koje se rodi u Betlehemu jest izvan svake sumnje, doista, uistinu Krist, Mesija, naš Spasitelj i Otkupitelj.

I još je nešto važno kazati, što valja vazda isticati: nije utemeljeno ni suvislo govoriti o ″dvama Božićima, katoličkom i pravoslavnom″ – Božić je samo jedan! A dva su kalendara po kojima se Božić slavi: gregorijanski i julijanski. Pritom su pravoslavne Crkve u Grčkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj prešle na gregorijanski kalendar i slave Božić 25. prosinca, dok se katolici Ukrajinske grkokatoličke Crkve i dalje ravnaju prema starome, julijanskome kalendaru te slave Božić 7. siječnja. Ne bi smjelo ostati prešućeno da julijanski je kalendar do pred kraj 16. stoljeća bio zajednički svim kršćanima, a Katolička Crkva prešla je na novi kalendar zbog jednoga jedinog razloga: astronomske nepreciznosti julijanskoga kalendara. Različiti kalendari tiču se dakle astronomije, a ne teologije. Teološki sadržaj Božića – i ne samo Božića –jest potpuno isti, zajednički: kršćanski iliti hrišćanski.

Treba međutim kazati da sve kršćanske Crkve ustvari slave Božić 25. prosinca (uz iznimku Armenske Crkve, koja prema staroj tradiciji slavi blagdane Božića i Bogojavljenja isti dan – 6. siječnja). Kada velimo da npr. Ruska pravoslavna Crkva i Srpska pravoslavna Crkva slave Božić 7. siječnja, onda se taj nadnevak odnosi na gregorijanski, građanski kalendar, a ne na julijanski, crkveni. Po crkvenome ili liturgijskome kalendaru je to, valja ponoviti, 25. prosinca.

Uputno je nešto kazati i o izričaju ″Čestit Božić!″. Stara slavenska riječ ″čest″, koja ima više značenja, u ovome kontekstu znači jednostavno ʹsrećaʹ. Čestitajući nekomu primjerice rođendan ili imendan, zaželimo mu sreću. Dotičnu sinonimiju to većma potkrepljuje sljedeći primjer: u pjesmi ″Horvatska domovina″, koju je Antun Mihanović objavio prvi put 1835., nahode se stihovi: ″Stare slave dědovino, / Da bi vazda čestna bila!″ U himni ″Lijepa naša domovino″ riječ ″čestna″ zamijenjena je istoznačnicom ″sretna″ pa pjevamo: ″Da bi vazda sretna bila!″ Iz svega proishodi da se formule ″Sretan Božić!″ i ″Čestit Božić″ značenjski odnosno sadržajno ne razlikuju.

Cijenjene slušateljice i cijenjeni slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro vam došlo sveto Porođenje Isusovo! Sretan vam Božić!