O trojednome hrvatskom jeziku te o ″Hrvatskome (što-kaj-ča) rječniku″ Ivana Branka Šamije i suradnika

″Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš″, piše u hrvatskoglagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. Iz te rečenice progovaraju tri upitne zamjenice: ″čto″, preteča današnjega ″što″, zatim ″kaj″ i ″zač″. Dotični zapis imamo razumjeti autentičnim svjedočanstvom o, mogli bismo tako kazati, organskoj sljubljenosti svih triju konstitutivnih idioma hrvatskoga jezika: štokavštine, kajkavštine i čakavštine.

Važno je istaknuti da, suprotno onomu što se najčešće smatra, štokavski standard nije nametnut samo političkim razlozima – ali treba pritom kazati da su novoštokavskoj isključivosti korijeni najvećim dijelom u političkim razlozima 19. stoljeća. Naime, u vremenu nakon ilirskoga preporoda došlo je 1850. do Bečkoga književnojezičnog dogovora između hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika. Cilj je bio da se književni nacionalni jezici što je više moguće približe, kako bi južni Slaveni imali jedan književni jezik.

U zaključku je rečeno da put prema zajedničkomu jeziku nije miješanje postojećih narječja, nego da po ugledu na druge narode (primjerice Nijemce i Talijane) treba odabrati jedno – koje će biti književno i obvezujuće za sve južnoslavenske narode. Izabrana je štokavština s ijekavskim izgovorom.

Hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića, tzv. ″hrvatski vukovci″ ili ″mladogramatičari″, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće uvelike su doprinijeli rastavi hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti. Te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednoga jezika hrvatskoga, dovele su do rigidnoga (novo)štokavskog purizma gdje je odbačeno sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, uključujući tako i one vrijedne i lijepe plodove jezika koji izdašno se nahode u djelima starih naših pisaca, a ne bijahu ti hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu južnoslavenske, a nakon toga unitarističke jugoslavenske kulturno-političke ideje.

No, treba kazati da je štokavština znatno ranije od 19. stoljeća počela ulaziti u zemljopisno-jezična područja kajkavštine i čakavštine. Primjerice, u kajkavskome djelu ″Decretum″ iz 1574., što ga je s mađarskoga na hrvatski preveo Ivan Pergošić, nalaze se znatni štokavski utjecaji; tako uz ″zakaj″ rabi Međimurac Pergošić i ″zašto″ te nerijetko umeće (i)jekavske riječi. K tome i Antun Vramec, također kajkavac, u djelu ″Postila″, iz 1586., poseže za mnogim štokavskim riječima. S druge strane, naši čakavski pisci rabe kajkavizme. Tako u ″Planinama″, prvome hrvatskom romanu, što ga je 1536. napisao Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić, ima dijelova koji zvuče gotovo posve kajkavski; primjerice: ″... da samo za onoj kâ to uzročaše, i s tim bol sarca moga iskazati, budi da ni jednoga ni drugoga jedan najmanjši dil izreći nis mogal″.

Iz rečenoga možemo uvidjeti da se hrvatski jezik stoljećima razvijao tako da se neobično bogatstvo književnoga izričaja prožimalo među idiomima, pretakalo i prestiliziralo. Izvrstan je primjer Ozaljski književni krug, kojemu su, među inima, pripadali Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski. Oni pisahu mješavinom kajkavštine, čakavštine i štokavštine. Blizak ozaljskomu jezičnom krugu bijaše i pavlin iz Lepoglave Ivan Belostenec. U njegovu znamenitom ″Gazophylaciumu″ obuhvaćeno je kajkavsko, čakavsko i štokavsko jezično blago. Taj je rječnik, podsjećam, objavljen u Zagrebu 1740., 65 godina nakon Belostenčeve smrti.

Tragom Belostenčeva hrvatskoga jezičnog integralizma odlučno hodi, i to već godinama i desetljećima, hrvatski književnik, prevoditelj, jezikoslovac i rječničar Ivan Branko Šamija. Nakon što je 2012. objavio ″Rječnik jezika hrvatskoga″, u koji je uz štokavske uključio kajkavske i čakavske riječi, odvažio se rječničar Šamija na uistinu velik pothvat: objavljivanje ″Hrvatskoga (što-kaj-ča) rječnika″ u šest svezaka. Rječnik će na tri tisuće stranica obuhvaćati sto tisuća natuknica – a to je, izvan svake sumnje, vrijedno velike pažnje i zdušne pohvale. Prva dva sveska, od slova ″A″ do ″G″ te od ″H″ do ″NJ″, objavljena su 2015. u nakladi Društva Lovrećana Zagreb i Jezikovnika ″što-kaj-ča″. Ne bi smjelo ostati nespomenuto da su Rječnik, uz Ivana Branka Šamiju, sastavljali njegovi suradnici: Božica Brkan i Mijo Lončarić (kajkavsko narječje) te Andrija Željko Lovrić i Srećko Lorger (čakavsko narječje).

Navodim neke natuknice i njihove obradbe: ′arametek′ m. (kajk.) tren, hip (Turopolje) // ′bekina′ ž. (dalm. čak.; tal.) 1. janjeća koža od koje se izrađuje kožuh, ili se jednostavno (zbog nepromočivosti) koristi kao predmet pod kojim se spava pod vedrim nebom, 2. kralježnica, 3. život, 4. glava ◊ spasit bekinu – sačuvati svoj život (kožu) // ′cvrtje′ s. (kajk.) 1. (podr.) a. pržena jaja; kajgana, b. pržena jaja s brašnom i mlijekom; omlet 2. (Varaždin) uljevača, jelo od jaja // ′hiža′ ž. (kajk.-čak.) a. kuća, b. velika prostorija, soba; dnevni boravak.

Naposljetku je kazati da nipošto ne znači kako ovaj štokavsko-kajkavsko-čakavski rječnik predlaže da se dopusti u standardnome hrvatskom jeziku proizvoljno rabiti zamjenice i ″što″ i ″kaj″ i ″ča″, kao u hrvatskoglagoljskom tekstu s početka ovoga priloga. To bi bilo pogrešno. Hrvatski jezik je standardiziran kao (novo)štokavski i tako će ostati. Štokavština je naša, hrvatska, i nitko ne bi smio biti protiv (novo)štokavskoga standarda. Ali treba biti suprotiva štokavske isključivosti, koja zanemaruje i potire ostale dvije, jednako autentične sastavnice hrvatskoga jezika: čakavštinu i kajkavštinu.

U tome je pogledu ″Hrvatski (što-kaj-ča) rječnik″ uistinu važan doprinos identitetskoj samosvijesti o trojednome jeziku nam hrvatskome. Završavam riječima Ivana Branka Šamije, koji u popratnome tekstu uz Rječnik, parafrazirajući Tina Ujevića, veli da će ″svatko tko bude čitao ovaj rječnik osjetiti kako ′ča′, ′kaj′ i ′što′ zajedno ′lipje′ i ′slaje′ zvone″.