M. M. Letica: Osvrt na knjigu "Pravo lice padre Pija"

Osvrt na knjigu Marije Winowske ″Pravo lice padre Pija″ pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Pojmu ″stígma″ podrijetlo je grčko, a preveden na hrvatski jezik znači ′ubod′, ′znak′, ′žig′, ′biljeg′. U tome smislu stigme prvotno bijahu žigovi utiskivani užarenim željezom – njima su obilježavani zločinci i drugi prijestupnici, često i nedužni robovi, sluge, zarobljenici. A danas u svakodnevnome govoru glagol ″stigmatizirati″ ponajvećma rabimo u značenju ′žigosati′, ′obilježiti negativnim značajkama′, ′prokazati u očima javnosti′.

U ovome radijskom prilogu bit će riječi o drugovrsnim stigmama: o spontanome pojavljivanju ranâ u kršćanskih vjernikâ koji duboko i sveobuhvatno proživljavaju otajstvo Kristove patnje, koji u tome proživljavanju bivaju suobličeni s Kristom patnikom. Dotični vjernici imaju rane nalik onima koje nastadoše na tijelu Isusovu za razapinjanja na križ i mučenja što razapinjanju je prethodilo. Takovrsne stigme nisu prouzročene nikakvom vanjskom silom ili drugim vanjskim utjecajem, nisu objašnjive uvjerljivim i prihvatljivim znanstvenim argumentima, ne zacjeljuju nikojim medicinskim tretmanima. Posrijedi su, može se u tome smislu kazati, svojevrsne popratne pojave mističnih, duboko proživljenih iskustava.

Prve stigme zabilježene su u sv. Franje Asiškoga, a nakon njega brojni su katolički Božji ugodnici bivali obilježeni stigmama: sv. Katarina Sienska, bl. Anđela Folinjska, sv. Ivan od Boga i drugi. Iz novijega je vremena najpoznatiji nositelj stigmi talijanski franjevac kapucin Padre Pio, rođen 1887., preminuo 1968., čije tijelo ostade neraspadnuto. Godine 2002. papa Ivan Pavao II. proglasio je Padre Pija svetcem.

O životu Oca Pija rekao je papa Pavao VI. godine 1971. sljedeće: ″Pogledajte kakvu je slavu imao! Kakvo se mnoštvo sljedbenika okupilo oko njega širom svijeta! Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Ili mudar? Uglednik s velikim bogatstvom? Ne, nego zato što je ponizno služio svetu Misu i ispovijedao od jutra do mraka. Osim toga, kako ga objasniti? Krist Gospodin obilježio ga je stigmama...″

Taj se citat nahodi na početku knjige ″Pravo lice padre Pija: Život i spomen″. Autorica je Maria Winowska, katolička aktivistica, književnica i novinarka, a nakladnik je hrvatskog izdanja Naklada Benedikta, Velika Gorica 2015. Na naslovnici knjige stoji citat ″U njeg samog najzad vječnost ga okrenu″. A na stražnjem ovitku čitamo:

″Pred zatvorenim crkvenim vratima stoji zbijena i pozorna gomila. Ònī koji su bliže izvješćuju ostale: ′Čujem zveket ključeva!′ U isti mah mnoštvo je pohrlilo prema crkvi. Vrata su se otvorila... Kao da je brana popustila. Zaprepaštena, izgurana, izgažena... zgnječena, zaostala sam daleko otraga dok je gomila vikala, vrištala, žestoko se probijala... Svatko je na sve moguće načine nastojao biti prvi. Zavladao je takav metež da se sakristana jedva čulo: ′Pogani! Bitange! Nitkovi! Bijednici! Pričekajte! Za ime Božje! Jeste li kršćani ili zvijeri?′ Što drugo očekivati? Jadnik se morao služiti oštrim riječima, ali mu to i nije pomoglo! Molim svoje čitatelje da se na sablažnjavaju prebrzo. U Apuliji smo, ali odite na Siciliju pa ćete vidjeti! / Napokon ulazim. Bole me noge i ruke. Gdje su sada one furije od maloprije? Oko oltara svetoga Franje... vidim samo skrušena lica, usne u molitvi, ponizan i sabran narod. Cilj je postignut. Nema više potrebe za nasilnim strategijama... Nitko se ne može pomaknuti. Stisnuti kao sardine... stojimo tako dva sata, potpuno nepokretni... S užasom pitam što rade ljudi kojima pozli? A ne, kažu, nikome ne pozli. Mislim da je već to divno čudo! / To i tišina. Vjerujete li da se tijekom cijele svete Mise padre Pija, koja traje... sat i četrdeset pet minuta... moglo čuti muhu? Onaj tko poznaje ponašanje Talijana... ne može se načuditi toj savršenoj tišini. Ona im služi na čast – mlađi i gorljivi ljudi imaju fine antene za hvatanje nadnaravnog. I, ako im ponekad i nedostaje primjereno izražavanje, katolički osjećaj obično ih ne vara pa ònī koje oni za života proglase svecima zavrjeđuju našu pozornost. U tome se trenutku više pouzdajem u svoje pobožne i razuzdane furije negoli u osobe duboke pobožnosti, pa ću na njihovu licu, kao na zrcalu... pratiti učinke svete mise padre Pija.″

O učincima odnosno plodovima koji izvirahu za vrijeme svete Mise što ju je predvodio Padre Pio, čitamo u prvome poglavlju: ″Kao pronalazač izvora, on čini da iz pustinje teških svakodnevica počne izvirati skrivena živa voda. U doticaju s njim kršćanske duše ′prepoznaju′ same sebe. Bezbojni načini ponašanja poprimaju okus i život.″ Bit će još zanimljivije citirati iz epiloga dotične knjige živopisna svjedočanstva o smrti Padre Pija, kada je ovozemaljski život ″pronalazača izvora″ dospio do svojega uvira:

″A u trenutku ukopa subraća padre Pija bila su u nevjerici. Nije bilo ni traga stigmama! Na mjestu širom otvorenih krvavih rana, toliko puta provjerenih tijekom pedeset godina, bile su samo tanke kraste koje su odmah otpale. Koža na mjestu rana bila je ′glatka kao u novorođenčeta′. / Valja priznati da su neki bili zbunjeni, čak sablažnjeni. Kako bi ga pokazali mnoštvu, ponovo su mu obukli debele čarape i rukavice bez prstiju. A najsmeteniji su bili upravo liječnici koji su ga liječili i godinama poznavali. Mrtvacima rane ne zacjeljuju! A ni u stigmama nije bilo onih ′rupa kroz cijeli dlan′ čiji su mu indiskretni pregledi nanijeli toliko patnje. Uzalud su tražili objašnjenje za taj ′fenomen jednako čudesan kao i stigme′, priznao mi je jedan liječnik.″

Naposljetku bih ustvrdio da knjiga ″Pravo lice padre Pija″ sadrži zbir izuzetnih svjedočanstava, vjerničkih i vjerodostojnih, o redovniku koji je ljubavlju služio Bogu i čovjeku, u prvome redu siromašnim bolesnicima, onima koji u svojoj patnji najviše predstavljaju Krista Gospodina. Život Padre Pija bijaše obilježen posvemašnjom uživljenošću u Kristovu patnju, u otkupiteljske i pomirbene rane Nazarećaninove.