Osvrt na 26. jezično-pjesničku smotru "Croatia rediviva ča-kaj-što"

Osvrt na 26. jezično-pjesničku smotru ″Croatia rediviva ča-kaj-što″ u Selcima na otoku Braču – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Tradiciju se nerijetko poistovjećuje s prošlošću – a takvo je shvaćanje iz mnogih razloga neodgovarajuće, uvelike pogrešno. Jer premda tradicija dospijeva iz prošlosti, ona živi u sadašnjosti, čineći kulturni identitet svevremeno suvremenim – pri čemu se dominantnom (mjerodavnom i usmjeriteljskom) dimenzijom žive i životodajne tradicije, iskazuje budućnost. U suprotnom bi tradicija posustala, zamrla, izgubila identitet u vremenu i nestala.

Govoreći o tradiciji jezika nam hrvatskoga, o njegovu trojednom identitetu, o njegovoj ″Zlatnoj formuli ′ča-kaj-što′″, akademik Radoslav Katičić, svjetski priznat jezikoslovac, slavist, kroatist, zaključuje riječima: ″... iz svih zapisa, od onih zabačenih i zaboravljenih, ispisanih glagoljicom na rubu pergamene do najnovijih povjerenih elektroničkoj tehnici, proistječe iz knjiga i bilježnica, iz umjetničke književnosti, iz stručne literature, iz sve publicistike, ta formula, sažeta da sažetija biti ne može, kao uperena strjelica pokazuje u budućnost i sve njezine izazove: / ČA-KAJ-ŠTO!″

Autor rečene formule jest dr. Drago Štambuk, po struci liječnik, po profesiji diplomat, po vokaciji pjesnik. Nošen identitetskom samosviješću i bivajući u dosluhu s trojednom tradicijom i baštinom hrvatskoga jezika, Drago Štambuk ratne je godine 1991. utemeljio u rodnim Selcima na otoku Braču svehrvatsku jezično-pjesničku smotru ″Croatia rediviva ča-kaj-što″.

Valja podsjetiti da je ″Croatia rediviva″ ili ″Oživljela Hrvatska″ naslov historiografskoga djela što ga je 1700. napisao Senjanin Pavao Ritter Vitezović, djela što sadrži politički program koji se pokazao pripravom za ilirski preporod u 19. stoljeću. A ″Zlatna formula ′ča-kaj-što′″, kako reče akademik Katičić, ″proistječe iz svega što jest hrvatski jezik i upućuje na njegovu cjelovitost″.

Ta cjelovitost hrvatskoga jezika nosi jedinstvenu raznolikost i jedinstvo u raznolikosti, specifičnu ljepost i ljepotu specifičnosti, izdašno bogatstvo i neobičnu tvorbenu plodnost. Sve je to ponovno došlo do izražaja dana 5. kolovoza 2016. u Selcima na Braču, gdjeno je pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović (koja je, uzgred budi rečeno, po svojemu materinskom idiomu čakavka) održana 26. svehrvatska jezično-pjesnička smotra ″Croatia rediviva ča-kaj-što″. Sudjelovalo je dvadesetak pjesnika iz svih triju hrvatskih jezičnih stilizacija.

Dotična se smotra ujedno zbila uoči 73. godišnjice kataklizmičkoga događaja kada je talijanska okupacijska vojska, 9. kolovoza 1943., zapalila Selca zajedno s pet inih bračkih mjesta: Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća i Bol.

Drago Štambuk, koji je prije 25 godina s pouzdanjem i zauzetno pokrenuo redovitu godišnju manifestaciju ″Croatia rediviva ča-kaj-što″, ovjenčao je maslinovim vijencem pjesnika Delimira Rešickog, koji tako postade, 5. kolovoza 2016., novi ″poeta oliveatus″. Njegovi će stihovi biti uklasani u kamenu ploču i postavjeni na Zid od poezije, gdje nahode se stihovi 25-ero prethodnih ovjenčanika.

Na 26. smotri ″Croatia rediviva″ k tome je predstavljen zbornik ″Maslinov vijenac 5″ s izborom poezije posljednje petorice ovjenčanika i uklesanika: Igora Zidića, Ante Stamaća, Branimira Bošnjaka, Ernesta Fišera i Veselka Koromana. A udarom groma izazvan polusatni nestanak struje donio je svojevrsno mistično ozračje govorenja poezije bez razglasa i u mraku.

Te su se večeri selačkomu skupu obratili, uz Dragu Štambuka, akademik Radoslav Tomić, izaslanik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Đuro Vidmarović u ime Društva hrvatskih književnika. Drago je Štambuk tom prigodom između ostaloga kazao:

″Višestruka je ranjenost našega hrvatskog bića, materijalnog i nematerijalnog – s ozbiljnim psihološkim posljedicama, razvidna i u Selcima i u njihovim ruševinama, u razaranju i ljudskim gubitcima Prvoga i Drugoga svjetskog rata, u nedavnome Domovinskom ratu; očituje se i u krivim, iznuđenim povijesnim odlukama, pa i u jezičnim – poput one bečke iz 1850. kada je voljom Srbina Vuka Karadžića i Slovenca Jerneja Kopitara, a pod kapom austrijskih ekspanzionističkih balkanskih interesa izabrana štokavica na uštrb čakavice i kajkavice. Kao pravi tipični Hrvat Ljudevit Gaj, glavar ilirizma, preradikalno je primijenio i nametnuo tuđinske bečke zaključke, strane hrvatskoj potrebi za integracijom nacionalnoga bića kroz jezičnu integraciju. Ni dan-danas, na trgu u Selcima gdje nastupaju, uz štokavce – čakavci i kajkavci, jezična rana nije se sasvim zatvorila, ali se ovdje može uočiti i oćutjeti iscjeliteljski odnos prema sveukupnom hrvatskom materinskom jeziku i pomirbeni ravnovjesni odnos prema svim trima hrvatskim jezičnim dionicama. Kotač povijesti ne možemo vratiti natrag, ali s pogledom u prošlost i sadašnjost našega naroda, iznalazit nam je budućnosne puteve koji smiruju bol i ucjelovljuju što bje rastrgnuto i odijeljeno.″

Naposljetku je kazati da su dvije dosadašnje aplikacije, iz 2011. i 2013. – kojima je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske predloženo da se nad Štambukovom i svehrvatskom ″Zlatnom formulom ′ča-kaj-što′″ uspostavi zaštita kao nematerijalnoga kulturnog dobra – odbijene. Trećoj aplikaciji priložene su potpore i preporuke akademika Radoslava Katičića, akademika Augusta Kovačeca, zatim predsjednika Matice hrvatske akademika Stjepana Damjanovića te predsjednika Društva hrvatskih književnika Božidara Petrača. Akademik Katičić u službenom je obrazloženju napisao da bi se stavljanjem ″Zlatne formule ′ča-kaj-što′″ na nacionalnu listu nematerijalne baštine formalno ″zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu″.