Sedamnaesta nedjelja kroz godinu, razmišlja pater Anto Lozuk

Čovjek je biće koje se neprestano vrti oko samoga sebe, oko svojih interesa i briga, bolesti i nevolja. Ova vrtnja se vremenom pretvara u začarani krug iz kojega nema izlaza. Onaj, naime, koji se neprestano bavi samim sobom, na kraju i pronalazi jedino sebe, a u sebi ne pronalazi drugo nego duboki crni ponor. I što više u njega gleda, taj ponor postaje sve dublji i sve crnji.

I u molitvi mi se također često vrtimo oko samih sebe. Možda molimo često, možda i mnogo, ali se i tu neprestano bavimo svojim potrebama i brigama, strahovima i tjeskobama. U većini naših molitava redovito se ponavlja jedan te isti refren: 'Bože, daj mi! Bože, čuvaj me! Bože, oslobodi me! Bože, čuvaj ono što pripada meni!' Takva molitva uvijek ima samo jedan cilj, a taj cilj jesam ja. Takva molitva ne čini nas nimalo mirnijima, nimalo sretnijima. I takva molitva ne rješava ništa. Nikakvo čudo da mnogi razočarani molitelj odustaje od molitve. Obrazložit će to otprilike ovako: 'Nikakve koristi od molitve. Nitko i ništa ne može pokrenuti Boga iz njegove ledene ravnodušnosti.' Na kraju zaključuje: Molitva je besmislena.

Molitva nikada nije besmislena. Bog nije ravnodušan na ljudske vapaje i ljudske potrebe. No, naša molitva treba postati prava, istinska. Najveći problem nalazi se u temeljnoj pretpostavci od koje molitelj polazi. Dok molimo, naime, mi rijetko vodimo računa o tome da stupamo u jedan novi svijet, u svijet u kojemu vladaju drugi zakoni i drugačija logika. Molitva pokreće jedan proces kojim više ne upravljamo mi nego Netko koji je skroz različit od nas. I On usmjerava ovaj proces prema cilju koji je također skroz različit od zemaljskih ciljeva. U molitvi čovjek stupa na tajanstveno tlo vjere i upušta se u pustolovinu s Bogom.

Vjera i molitva neodvojive su. Bez vjere molitva nije drugo nego prazno naklapanje, bezobzirno zahtijevanje, ucjenjivanje, histerična vika u prazno. Molitva postaje molitvom tek kada je ponese vjera. Model takve molitve jest Gospodnja molitva čiji sažetak se nalazi u Evanđelju ove nedjelje:

"Oče! Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!"

Onaj koji moli u vjeri, dobiva dublji uvid u Božje biće, u Božju stvarnost, u smisao patnje, u plodonosnu ulogu žrtve. Onaj koji moli u vjeri postaje svjestan da Bog jedini zna sve, da poznaje i sadržaj tajne koja se krije u tamnim dubinama naše ljudske sudbine. Onaj koji moli u vjeri, svoju sudbinu povjerava Bogu i svoju glavu prigiba pred Božjom voljom. On ima povjerenja u Božju ljubav i na tom povjerenju temelji svoj život. On se uzda u Božju ljubav jer zna da Bog u svojoj nedokučivoj mudrosti sve vodi prema ispunjenju. Onaj koji moli u vjeri, zna da Bog zaslužuje njegovo povjerenje i da ga neće iznevjeriti. Zato moli rado, mirno, ustrajno i nepokolebivo.