Razgovor s Gregoryjem DiPippom o motu propriju "Summorum pontificum" (2)

U drugom dijelu razgovora s Gregoryjem DiPippom, urednikom Internet stranice New Liturgical Movement, saznat ćemo više o "međusobnom obogaćivanju" dviju liturgijskih formi – stare i nove – Pape Benedikta; zatim o Starom i Novom liturgijskom pokretu, i dr. Poslušajte drugi dio razgovora...

(Prijevod transkipta - 2. dio)

Hrvoje: Papa Benedikt je govorio o „međusobnom obogaćivanju“ dvije forme. Kako bi to izgledalo?

Gregory:  To je pitanje na koje bi, mislim, svaka osoba koja je o tome razmišljala imala vlastiti odgovor. I zasada, recimo da postoji jako širok raspon mišljenja o tome. Ja mislim da značenje ideje međusobnog obogaćivanja nije jako dobro definirano u motupropriju „Summorum Pontificum“ i zasada nema puno slaganja među ljudima oko toga što bi ona značila.

Ali recimo da bi se neki vidici reforme, koji su ciljali na obnovu nekih povijesnih bogatstava liturgijske tradicije, koji su uklopljeni u novi obred, sigurno mogli uklopiti i u stari obred. Jedan primjer toga bilo bi proširenje korpusa predslovlja, kojih je u misalu Pija V. bilo samo 10. Kasnije ih se proširilo na 14, a u novome obredu ih ima 81. I to je inačica starije tradicije. Proširivanje količine Svetog pisma koje se koristi u liturgiji – to bi bili neki vidici u kojima bi se stara misa mogla obogatiti iskustvom nove. I neke su pastoralne odrednice dane za to.

S obzirom na to kako stari obred može obogatiti novi obred, recimo da se – zato što traži veću razinu aktivne misli i truda da se u njemu sudjeluje – trebamo vratiti korištenju stvari koje zahtijevaju veću pažnju. Viša razina glazbe bio bi savršen primjer toga. Trebamo birati glazbu koju se pjeva ne samo zato što ju se lako može pjevati, nego glazbu koja je doista lijepa i doista izražava vjeru. To je nažalost postalo donekle rijetko u novome obredu i stoga bi glazbena tradicija koja je u određenom smislu vlastita i koja je odrasla u starome obredu uvelike obogatila novi. To bi bio jedan primjer. Ali kao što sam rekao, postoji jako velika raznolikost mišljenja o tome kako bi se to u konačnici odvilo.

Hrvoje: Ti si urednik izvrsne stranice New Liturgical Movement. Možeš li nam reći što je to bio stari, a što je novi liturgijski pokret?

Gregory: Izraz „liturgijski pokret“ vrlo se često koristio prije Drugog vatikanskog sabora. Odnosi se na skupinu ljudi, od kojih je najpoznatiji bio francuski benediktinac don Prosper Guéranger.

U jeku razdoblja revolucija – Francuske revolucije, Napoleonskih ratova, epizoda poput Kulturkampfa u Njemačkoj – jednostavno je nestalo jako puno katoličkih crkvi koje su bile posvećene slavljenju liturgije u vrlo uzvišenom stilu, na vrlo lijep način, s puno bogate glazbe itd. Stoga veliki dio stanovništva Europe više nije imao iskustvo redovito pjevanih liturgija, slavljenih s punom svečanošću. Guéranger se nadao obnoviti to i vratiti osjećaj onoga što je liturgija bila – i što bi liturgija opet mogla biti –, obnoviti osjećaj da je liturgija doista najvažniji, primarni izričaj naše vjere i prvotni izražaj našeg prakticiranja vjere.

U nekim od svojih spisa, kardinal Ratzinger je također pozvao na novi liturgijski pokret, da učini to isto za našu situaciju u postkoncilskoj Crkvi, u jeku poslijesaborske reforme. Naš je utemeljitelj Kanađanin Shawn Tribe i on je uzeo taj izraz iz spisa kardinala Ratzingera. Stoga je cilj našeg novog liturgijskog pokreta potaknuti na sve načine na koje možemo šire poznavanje i cijenjenje liturgijske tradicije Katoličke Crkve i promicati najbolje izričaje te tradicije.

Hrvoje: I na koncu, ako bi ti se mogla ispuniti jedna liturgijska želja, koja bi to bila?

Gregory: Moja jedna liturgijska želja – kad bih imao samo jednu – bila bi da svi katolici široko govoreći ostvare ambicije starog liturgijskog pokreta, koji mnogi ljudi ovih dana nastoje promicati, a to je da se liturgiju vidi kao najviši i najljepši izričaj načina kako trebamo živjeti i kako trebamo prakticirati našu vjeru kao katolici. I ne samo u smislu mise – koja je, dakako, srce liturgije – nego sveobuhvatno: sve naše tradicije o liturgijskim razdobljima i kako ih živimo, sve naše običaje blagoslivljanja, obdržavanja blagdana svetaca, slavlja časoslova… Moja želja bi bila da svatko u Katoličkoj Crkvi prepozna kako izvanrednu baštinu imamo u tome i da doista daju najbolje od sebe da je žive na najcjelovitiji mogući način.