M. M. Letica: ″Srpsko–hrvatski objasnidbeni rječnik″ profesora Marka Samardžije

″... ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga / da je ovaj jezik koji žvačem / dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u / sočivici / pružen od vas, and I have taken it.″

Tako završava pjesma ″Hrvatski pjesnici″, koju je u stihozbirci ″Limb″ godine 1968. dao na svjetlost Ivan Slamnig, istaknuti hrvatski pisac, književni teoretik i prevoditelj. On aludira na hrvatske preporoditelje iz 19. stoljeća i hrvatsko-srpski književnojezični Bečki dogovor sklopljen godine1850.

U izričaju ″dijeleći ga sa Srbima″ valja svrnuti pozornost na dvoznačnost glagola ″dijeliti″ – njime se može ukazivati i na zajedničkost i na posebnost. U prvome slučaju znači ′zajedno sudjelovati u čemu′, a u potonjem ′uzimati svatko svoje′. Upravo je takav slučaj s Hrvatima i Srbima. Umnogome zajednički leksik njihovih jezika proizlazi iz dva glavna razloga: južnoslavenske srodnosti hrvatskoga i srpskoga te iz okolnosti da je Vuk Karadžić, što je i sâm priznao, svoj ″Srpski rječnik″ pisao prepisujući i kompilirajući građu iz rječnikâ hrvatskih autora: ponajprije biskupa Fausta Vrančića, potom brojnih isusovačkih leksikografa: Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ardelija Della Belle i Andrije Jambrešića. K tome se u Vukovim prisvajačkim rukama obrelo i ino oknjiženo blago jezika hrvatskoga.

Jamačno jedna od najgorih činidbi za identitetsku samosvijest i leksičko bogatstvo jezika hrvatskoga jest ta da nastojimo umnožiti i produbiti razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika tako da herostratski i destruktivno spram vlastitog jezika zatiremo stanovite riječi koje u neznanju smatramo isključivo srpskima. Takvo je zaziranje od srpskoga jezika prouzročeno svojevrsnim ″narcizmom malih razlika″, narcizmom o kojemu govoraše psihoanalitičar Sigmund Freud. Posrijedi je, nesumnjivo, opasan kompleks. Ne dopustimo, mi Hrvati, da budemo iskompleksirani glede svojega jezika. Njegov život i razvojni slijed neka budu rasterećeni od svega njemu izvanjskoga, stranoga. A srpski jezik je Hrvatima, koliko god nam bio razumljiv, ipak jedan od inih jezika. Dakle stranih. Jezik je to koji se govori u drugoj zemlji, u inozemstvu; ili s druge strane, u ″inostranstvu″, kako bi rekli naši susjedi Srbi.

Budući da se, četvrt stoljeća nakon raspada druge zajedničke države, pripadnici hrvatske jezične zajednice nalaze nesigurnima i zbunjenima u dodiru s riječima srpskoga jezika (u izravnoj komunikaciji, preko elektroničkih i tiskanih medija), zato što im je znatan dio srpskoga leksika razumljiv, dio sličan leksiku hrvatskoga jezika, ali i nemali dio posve nepoznat i nerazumljiv – više je nego dobrodošao i koristan ″Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik″ profesora Marka Samardžije. Valja kazati da je rječnik objelodanjen u Zagrebu godine 2015., u izdanju Matice hrvatske.

Marko Samardžija – ugledni sveučilišni profesor; rođen 1947. u Vođincima kod Vinkovaca; jezikoslovac, slavist i kroatist, negdanji voditelj Katedre za hrvatski standardni jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu – polazi od stajališta da su razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika ″rezultat duga i odjelita razvoja dviju jezičnih i etničkih zajednica, a imaju različita ishodišta od vjerskih i civilizacijskih do različitih standardizacijskih procesa, kodifikacijskih nastojanja i, znatno više u hrvatskome negoli u srpskome, s njima povezanima kontinuiranim purističkim nastojanjima″, napisao je u predgovoru profesor Samardžija te dodao da se ″standardni jezik ne izgrađuje niti komu za ljubav, niti komu u inat″, nego ga ″svaka jezična zajednica razvija ponajprije po mjeri vlastitih komunikacijskih zahtjeva i potreba″.

Autor je nadalje istaknuo to da mu namjera ne bijaše povlačiti razdjelnicu ili popisati sve razlike između dvaju jezika, nego olakšati razumijevanje srpskih općejezičnih i terminoloških osebujnosti koje se javljaju u govorenoj i pisanoj jezičnoj praksi. Obrađeni su uglavnom leksemi s čijim bi razumijevanjem moglo biti poteškoća; a ne, kao u razlikovnicama, svi srpski leksemi u kojima nalazimo bar neku razliku prema odgovarajućim hrvatskim leksemima. S osobitom je pomnjom predočeno srpskopravoslavno kršćansko nazivlje koje govornici hrvatskoga jezika najčešće ne razumiju (npr. ″blagodaće″ – ″milost″, ″bogoveran″ – ″pobožan″, ″sveštenodejstvo″ – ″bogoslužje, euharistijska služba″).

Navodim nekoliko primjera srpskih riječi i hrvatskih jednakovrijednica: ″beonjača″ – ″bjeloočnica″, ″bezbedan″ – ″siguran″, ″beznačajan″ – ″nevažan″, ″izvinjenje″ – ″isprika″, ″nipodaštavati″ – ″omalovažavati″, ″prenebregnuti″ – ″zanemariti″, ″saučešće″ – ″sućut″, ″svirep″ – ″okrutan″, ″uviđaj″ – ″očevid″.

″Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik″ na zamalo šest stotina stranica objašnjava nekoliko tisuća srpskih riječi: njihovo značenje, podrijetlo, podastirući hrvatske jednakovrijednice. Zanimljivim biva spomenuti da su prije svakoga slova uvrštene leksikonski sažete natuknice koje se dohvaćaju odabranih događaja iz srpske nacionalne i političke povijesti, k tome i nacionalnih ustanova, kao i pothvatâ, djelâ i fenomenâ materijalne, pisane i popularne kulture (od navijačke udruge ″Delije″ preko manastirâ s Atosa i Kosova do Vidovdana, tj. blagdana sv. Vida). Pritom se srpske natuknice donose slovoredom latinične abecede; natuknice su napisane latinicom i ćirilicom.

Naposljetku bih se usudio ustanoviti da je ″Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik″ doista znalački, stručno i beskompromisno sastavljeno djelo, vrijedno jasno izrečene pohvale i preporuke; premda izaziva protivljenja kako kod pristaša unitarističkoga jezičnog serbokroatizma tako i kod pobornika hrvatske jezične isključivosti. Svjestan je profesor Samardžija da mu ovaj rječnik nije besprijekoran; stoga i citira jezikoslovca Šimu Starčevića iz predgovora ″Novoj ričôslovici iliričkoj″, objavljenoj 1812.: ″... što krivo najdeš, izpravi, što pravo zagarli; i ako pomoći ne primàžèš, barem nemoj odmágati, stìm da si mi zdravo″.