"Mediteran Iva Dulčića"

Prilog o izložbi ″Mediteran Iva Dulčića″, povodom 100. obljetnice slikarova rođenja, pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Nije moguće podastrijeti jednostavnu i jednoznačnu definiciju Mediterana, Sredozemlja. Primijetimo da je već samim toponimom odnosno hidronimom ″Sredozemno more″ naznačena stanovita dvoznačnost. Naime, nàdaju se pitanja: Što je tô oko čega se Mediteran okuplja? Je li tô što je Sredozemlju središnje i bitno, identitetsko i integrativno – zemlja ili more?

Definicija je Mediterana uza sve otežana time što se, uzmemo li u obzir da latinski ″definitio″ doslovno znači ′razgraničenje′, dotično područje samosvjesno opire postavljanju granica. Jer Mediteran sa svoje otvorenosti odvajkada bijaše susretište i stjecište različitih kontinenata (Europe, Azije i Afrike), različitih zemalja, naroda, društava, religija, kultura. Mediteranu je svojstveno spajati, a ne razdvajati.

Tri simbolska elementa, a povrh svega metafizička, koji povezuju antičko i ovodobno Sredozemlje jesu, kako znalački piše povjesničar umjetnost i pjesnik Igor Zidić, ″more (simbol plovidbe), sunce (simbol života i rodne topline) i kamen (simbol trajnosti, mudrosti i svrsishodna truda). Sve su to ′polja′ svijetlih boja i sva tri, u potrošnim jezicima Svijeta, označavaju (ljudski) vječno″ (časopis ″Kolo″ 5-6 / 2012.). Govoreći o onome središnjem u Sredozemlju, valja podsjetiti na misli kardinala Nikole Kuzanskoga, njemačkoga novoplatonističkog filozofa i teologa, matematičara i mistika iz 15. stoljeća, koji je središte vidio kao podudaranje suprotnosti (″coincidentia oppositorum″), kao žarište dinamičkog intenziteta, kao mjesto zgusnuća i supostojanja suprotstavljenih sila, mjesto najvišeg sabiranja i usredotočenja energije.

Upravo takvo Sredozemlje, sazdano od mora, sunca i kamena, takav Mediteran autentičan i živopisan, praiskonski i svevremeni, jadranski odnosno hrvatski i ujedno sveopći, otvoren svijetu – možemo doživjeti na izložbi slika ″Mediteran Iva Dulčića″, koja je povodom 100. obljetnice slikarova rođenja upriličena u Umjetničkome paviljonu na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Treba pripomenuti da je izložba otvorena 3. svibnja 2016. i može se pohoditi do 26. lipnja.

Autor izložbe akademik Tonko Maroević napisao je u izvrsnu esejističkom osvrtu ″Slikar Juga, svjedok pasije″, tekstu otisnutu u katalogu, među inim sljedeće:

″Sintagmom ′slikar Juga′ ciljam na biografsku odrednicu i motivsku dominantu, dok atributom ′svjedok pasije′ želim uputiti prema karakteru izvođenja, strastvenom poistovjećivanju s fizičkim i duhovnim premisama motiva, bilo da je riječ o veduti ili portretu, predmetima ili prirodi, ljudskoj sredini ili nadzemnoj viziji. Doista, pristupajući platnu ili površini neke druge tvari Dulčić se nikada nije štedio, a često nije lako ni odrediti prevladava li pri tome impetus hedonističkoga predznaka ili pak ulog egzorcističkog diktata. / Sredozemnu, južnu orijentaciju Dulčićeva slikarstva najbolje su obrazlagali njegovi pjesnički pratioci i prijatelji. Danijel Dragojević je slikara svrstao među one ′koji su modernu umjetnost hrvatske nacije obogatili nekim mediteranskim osjećajem svijeta i života′. Tumačeći to određenje pozvao se isti pisac i na Camusovu ′tragiku svjetlosti′, nalazeći u njoj ′izvjestan spoj osjećanja ljepote i etičkog ideala... važan... od Grka do danas′. Tom dramatičnom spoju jamačno teži pretežan dio Dulčićeva opusa, no Dragojević je prepoznao i naličje u vidu ′radosti svjetlosti′. Luko Paljetak pak smješta Dulčića među one koji su pronicali ′lice Juga′, no istodobno također sluti imanentni paradoks ′žeđi za svjetlom koja u samoj sebi negdje otkriva tamna infernalna stanja′. Drugu jaku polarizaciju nalazi on u slikarevoj potrebi da se izrazi ′posve novim jezikom zadržavši draž starine′. / S obzirom na termin pasije svjesno računam na njegova biblijska, uzvišena i psihološka, frivolna suznačenja, a u Dulčićevu tretiranju motiva i tvari s razlogom smijemo pomišljati na muku i patnju, kao i na strast i žudnju, pa čak i na gnjev i srdžbu.″

Glede svjetlosti možemo primijetiti da su Dulčićeve slike prave ″chiaroscuro″ simfonije, tj. osobita suzvučja svjetlosti i sjene. Uz svjetlost, uz motive koji ižaravaju i krijese, blistaju i ljeskaju se, dolaze sjena i tama. ″Sjeno, mekano uzglavlje svjetla! Sjeno, crna posteljo života! I kad ugasnu planeti, ti ćeš biti carica svijeta″, napisa Antun Gustav Matoš u proznoj pjesmi ″Sjena″.

Za slikara Iva Dulčića ne bijaše Mediteran samo topos nego i kozmos i etos. Podudaranje suprotnosti koje smjera beskonačnosti gdje će te suprotnosti biti pomirene i dokinute, o čemu je govorio mislilac Kuzanski, nije razaznatljivo samo u dramatičnim janusovskim kontrastima svjetla i sjene, vječnog i vremenitog, unutarnjeg i vanjskog, nego i u supostojanju simpatije i satire, zaigranih izraza poštovanja i dobrohotne podrugljivosti na Dulčićevim motivima, osobito na portretima, uključujući i autoportrete; istaknuo bih u tome pogledu portrete likovnoga kritičara Koste Strajnića, supruge Mire Dulčić te na poseban način djela naslovljena ″Jezuit″ i ″Crveni autoportret″.

Iz Dulčićevih mrtvih priroda, iz njegovih marina, primjerice ″Barke u luci″, ″Mreže″ te ″Maestral i kupači″, iz njegovih veduta dubrovačkoga Straduna itd. – živo i životodajno isijava svjetlost Mediterana, proplamsaji svjetlosti u figuralnim verifikacijama i stiliziranim figuralnim idealizacijama, sve do apstrakcije i nefiguralnih ritmičnih mrlja, tašizma. Titra sveprisutna svjetlost Dulčićeva: od ironičnosti spram ovozemaljskoga svijeta do vjerničke usmjerenosti k transcendenciji. Tekst ″Slikar Juga, svjedok pasije″ završava Tonko Maroević rečenicama: ″Njegovo neravnodušno svjedočanstvo šarolikih zemnih bića i prostranstava i njegova nesagoriva i neutaživa slutnja nadzemnih protega pretvorili su čitav opus u himnu stvorenja i stvorenoga, u apologiju životnoga i živoga suprotiva uništenju i smrti. U strastvenim potezima i žarkim bojama Dulčićevih slikarskih ostvarenja sačuvana je energija vječnog obnavljanja, a njegova su djela prožeta svjetlošću koja i dalje neposustalo zrači.″

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, iduće nedjelje slijedi drugi prilog o Ivu Dulčiću: nastavak o slikarovoj aktualnoj izložbi, zatim o njegovu životopisu te o Dulčićevu sakralnome slikarstvu – kojemu po svoj prilici ne ima u Hrvatskoj premca od sredine prošloga stoljeća do danas.