Jedanaesta nedjelja kroz godinu, razmišlja vlč. Hrvoje Katušić

U suprotnosti licemjernih farizeja i iskrenih grešnika, vjernici će redovito stati na stranu ovih drugih i lako se priznati grešnicima pred Gospodinom. Vrlo vjerojatno se gotovo nitko od nas u današnjem Evanđelju ne vidi u ulozi farizeja nego grešnice koja prepoznaje svoje grijehe i kaje se za njih. No, je li to sve tako jednostavno? Iz Lukinog izvještaja čini se da nije.

Problem koji je istaknut kod farizeja nije u tome što misli da on nema grijeha, nego u tome što je sebe doživljavao boljim od grešnice. Pravi problem nije u nekakvoj iluziji bezgrešnosti, nego u stavu uspoređivanja i vrednovanja drugog manje svetim, manje dobrim od mene.

Farizej vidi grešnicu i vidi njene grijehe koji su u usporedbi s njegovom grešnošću obilni, daleko veći i daleko teži. Na taj način upada u zamku, kojoj smo i mi danas izloženi, vrednovati težinu grijeha i težinu duga, odnosno kazne koja nas čeka pred Gospodinom. Da bude još gore, uzimajući u obzir svoju besprijekornost obdržavanja zakona, pravila, kanona, vjeruje kako je time njegov dug smanjen, ako ne i u potpunosti dokinut, opravdan. Ovu logiku danas, kao i protekle nedjelje, Isus prokazuje kao krivu. Ponovno nam ističe kako onaj kome je više oprošteno, više će i ljubiti, te kako je veća radost zbog spasenja grešnika nego pravednika.

Isus nam iznosi prispodobu s dvojicom dužnika koji imaju značajno različite iznose koje duguju, jedan duguje otprilike iznos mjesečne plaće, dok drugi duguje otprilike iznos godišnje plaće. Kroz ovu prispodobu otkriva nam dinamiku odnosa grijeha i Božjeg milosrđa. Prvo je važno uočiti kako obojica ne mogu vratiti dug. Koliko god mi molili, djelovali karitativno, odvajali za crkvene potrebe, svojom snagom ne možemo vratiti dug grijeha. Zato što grijeh nije tek materijalna stvarnost, koja bi se mogla nadoknaditi. Grijeh je povreda ljubavi. Kada izdamo, na primjer, najboljeg prijatelja, djecu, svoju ženu ili muža, ne postoji način da se to našom snagom, trudom nadoknadi, izbriše. Ne postoji takva zadovoljština nakon čega bi sve bilo kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što može pobijediti povredu ljubavi, nadoknaditi, ispraviti, jest snaga oproštenja onoga tko je povrijeđen. Onaj koga smo povrijedili treba nam oprostiti. Važno je biti svjestan kako nam je potrebno Božje oproštenje za svaki grijeh, koliko god on malen ili velik bio, jer je svaki grijeh povreda Božje ljubavi. Zato obojica dužnika i onaj sa 50 denara i onaj sa 500 denara, ne mogu vratiti duga. Obojici je potrebno oproštenje duga. Drugo što je potrebno primijetiti jest da gospodar, odnosno Bog, oprašta obojici. Ne postavlja im uvjete, ne ispituje ih o okolnostima, njihovom načinu života. Jednostavno, obojici otpušta dugove. Božji stav prema nama, uvijek je oprost grijeha. Bog je onaj tko obilno, bez problema, svima koji ga to traže, uvijek oprašta. Opraštanje je bit Božjeg srca.

Prispodoba ovdje ne završava. Isus nastavlja govorom o ljubavi koju iskazuju dužnici prema Bogu koji im oprašta njihove dugove. Zamka uspoređivanja pred kojom se nalazimo vodi nas u opasnost, da vidjevši druge i njihove grijehe, izgubimo iz vida sebe i svoje dugove. Najveća prepreka osobnog odnosa s Bogom jest ne biti svjestan svojih grijeha, odnosno ne biti svjestan kako su i naši grijesi ozbiljna povreda Božje ljubavi, ma koliko god nam se činili maleni u odnosu na druge. A onda kada ne vidimo realnost svojih grijeha, gubimo iz vida ono najvažnije, Božju ljubav kojom nam oprašta naše grijehe.

Zato danas molimo Boga da se vidimo njegovim očima, da prepoznamo svoje grijehe i prepoznamo Njegovu ljubav, ne neku apstraktnu, daleku, idejnu ljubav, nego osobnu ljubav koja dotiče naš život i oprašta nam grijehe.