"Ja vjerujem" - religiozna poezija Vladimira Nazora

Drugi i završni prilog povodom 140. obljetnice rođenja Vladimira Nazora, o zbirci njegove religiozne poezije ″Ja vjerujem″ – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošli put bijaše riječi o razvojnome tijeku Nazorove poezije: od mladenačkih motivsko-tematskih preokupacija poganskih i mitoloških, ditirambskih i ekstatičkih – do punine introspekcijskog i mističnog, biblijskog i kršćanskog doživljavanja prirode i svijeta.

O tim ovozemaljskim i onostranim dimenzijama života autentično svjedoči zbirka pjesama ″Ja vjerujem″, kojoj je podnaslov ″Poezija religioznog nadahnuća″: u njoj su po prvi put objedinjene sve Nazorove religozne pjesme. Izdavač je Glas Koncila, Zagreb, 2014. Knjigu je priredio akademik Nedjeljko Mihanović, a uredio prof. dr. Božidar Nagy.

Neka ne ostane prešućeno da su Nazorovu religioznu poeziju od njezina nastanka negativno vrednovali liberalno-ljevičarski književni kritičari. Naime, ″Materijalističkom vremenu u prkos!″ jest Nazorov motto na rukopisu ″Pjesme o četiri arhanđela″, motto koji jasno govori o pjesnikovu odbijanju dijalektičkoga materijalizma, temeljne filozofijske doktrine marksizma odnosno komunizma. Za razliku od komunističke inteligencije, dr. Ljubomir Maraković, koji bijaše književnik, kritičar i katolički aktivist, profesor i odgojitelj bl. Ivana Merza, ocijenio je Nazorovu zbirku ″Pjesme o četiri arhanđela″ kao ″jednu od najjačih objava njegova stvaranja.″ Valja kao nepreuzetnu zanimljivost pripomenuti da je taj afirmativni članak o Nazoru objavio kritičar Maraković u časopisu ″Spremnost″ (br. 149-150), koji je izišao u Zagrebu, 1943., kada su vlasti dobro znale da je Nazor među partizanima.

Iz ″Pjesama o četiri arhanđela″ citiram treću i četvrtu strofu pjesme ″Vjesnik″:

 – Zdravo! / Ti puna radosti. / Ljudima jednom stajat ćeš pred očima, / Ko mira znak, ko izvor utjehe. / Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado / Sunce će tebi sijati u naručju. / A jutarnje će zv′jezde / Nad tvojom glavom pjevati. / I bit ćeš vez / Što Zemlje dno i Neba vrh / U jedno spaja. / I bȉo bit ćeš most, / Od molitava tkan, / Od suza mît, i u lûk svît, / Nad jazima i crnim vodama, / Što čovjeka će d′jeliti / od Boga. / – Nek je Gospodu / Slava! Nek volja njegova se vrši. – // I alem krila raširi / Gabriel, Vjesnik Gospodnji. / I ponije ga let / Na gore vrh. I njegov sjaj / Obasja dô, i lûg, i žâl / Na međama najdaljnijim.″

Treba kazati da je treća strofa, koja započinje riječima ″Zdravo, / Ti puna radosti...″ objavljena u hrvatskome izdanju ″Časoslova Božjega naroda″, kao sastavni dio službene liturgijske molitve Katoličke Crkve. Urednik dotične zbirke Nazorove religiozne poezije, isusovac pater Božidar Nagy, u napomeni ispod pjesme ″Vjesnik″ piše:

″Ovo je veliko priznanje i čast za jednoga pjesnika da su njegovi stihovi postali dio službene liturgijske molitve Crkve. / Zagrebački biskup Mijo Škvorc (1919‒1989), koji je i sam bio također pjesnik, visoko je cijenio Nazorovo pjesničko stvaralaštvo. Dok je još bio profesor na Filozofsko-teološkom institutu D[ružbe] I[susove] u Zagrebu, biskup Škvorc je često naglašavao kako je ova Nazorova pjesma ′Vjesnik′ ′vrhunac hrvatske religiozne lirike′. Toga se dobro sjeća njegov bivši student p. Alfred Schneider, koji nam je priopćio taj podatak za ovo izdanje Nazorove duhovne lirike.″

O Nazorovoj osobito dubokoj religioznosti na vjerodostojan način svjedoči jedanaest njegovih pisama, otkrivenih 2012., što ih je slao Ljubomiru Marakoviću u razdoblju od 1926. do 1930., iz Crikvenice i sa Sušaka u Zagreb. Citiram rečenice iz dvaju pisama: ″Krist je prodro u sve pa i u ono što nam se pričinja samo i za uvijek zlo i sve će on to dovesti svojim spasiteljskim djelovanjem k Duhu Ocu.″ Zatim i ovo: ″Ljudi više ne osjećaju ni svoga anđela čuvara, a kamo li ona druga, još viša bića, – arhanđele, koji ravnaju Svime.″ (Citirano prema časopisu ″Kolo″, 3-4 / 2013.)

Vrijedi podsjetiti da se nedavno navršilo 140 godina od Nazorova rođenja. Osnovni podatci o njegovu životu kažu da se Vladimir Nazor rodio 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Klasičnu gimnaziju polazio u Splitu, studirao prirodne znanosti i matematiku u Grazu i Zagrebu, potom radio kao srednjoškolski profesor u Dalmaciji, Istri i Zagrebu. Nȅka od mnogobrojnih Nazorovih djela jesu: zbirke lirskih pjesama ″Hrvatski kraljevi″, ″Intima″ i ″Pjesni ljuvene″, zatim epskih ″Slavenske legende″, ″Živana″ i ″Medvjed Brundo″, a od proznih djela ″Istarske priče″, ″Stoimena″ i ″Veli Jože″. Antun Gustav Matoš nazvao je Nazora ″sinom ponajenergičnije, čakavske Hrvatske″ te ″najhrvatskijim, najpatriotskijim našim pjesnikom″. (A. G. Matoš, ″Nove knjige″, 1909.). Skupa s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem prešao 1942. na teritorij pod partizanskom kontrolom. U ratu je Nazor bio predsjednik Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a u poraću i prvi predsjednik hrvatskoga Sabora. Nikada nije bio članom Komunističke partije. Preminuo je u Zagrebu 19. lipnja 1949.

Prema svjedočanstvima Nazorove sestre Irme, pjesnik nije dragovoljno otišao u partizane. Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković prijetnjama i ucjenama prisiliše Nazora na odlazak u šumu. Govorahu da će mu oduzeti obje kuće kada dođu na vlast, spočitavahu mu što je na Hrvatsko Antunovo, 13. lipnja 1942., primio od poglavnika Ante Pavelića visoku državnu nagradu. Nazorova sestra Irma nije se mogla otrgnuti sumnji da su joj brata nakon rata sustavno trovali do smrti. Sve je to moguće pročitati u dodatku koji se nalazi na kraju stihozbirke ″Ja vjerujem″. Citiram dio svjedočanstva Nazorove sestre, svjedočanstva što ga je u razgovoru s patrom Božidarom Nagyom prenio akademik Nedjeljko Mihanović:

″Kad su mi javili da je brat u bolnici umro, mislila sam da će odmah doći monsinjor [Svetozar] Rittig da se dogovorimo za sprovod. Međutim on se nije pojavljivao. Umjesto njega došla su dva čovjeka u civilu i rekli mi: ′Znate, drugarice Irma, sprovod vašega brata bit će državni i vi s time nemate ništa. Mi ćemo sve organizirati.′ Rekla sam im da smo se mi u obitelji drukčije dogovorili i da je želja moga brata bila da ima crkveni sprovod i da ga predvodi mons Rittig. No oni se nisu na to obazirali. I što sam ja sama mogla napraviti – ništa! Ja sam bila sva u magli. Kasnije su mi rekli da me je brat tražio u bolnici, ali mi nisu dopustili da dođem.′ / I svoje pripovijedanje o smrti svoga brata gospođa Irma završila je ovim potresnim i istinitim riječima, koje sam dobro zapamtio: ′Eto, moj Mihanoviću, ne samo da su mi ga oteli živoga, nego su mi ga oteli i mrtvoga!″

Na kraju dotične knjige Nazorovih pjesama religioznog nadahnuća nahodi se i njegova autobiografska novela ″Anđeo u zvoniku″. Završavam zaključnom rečenicom iz rečene novele: ″– Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u Boga i njegove anđele.″