Deseta nedjelja kroz godinu, razmilja vlč. Hrvoje Katušić

Deseta nedjelja kroz godinu, razmišlja vlč. Hrvoje Katušić 

U našem životu živimo različite odnose. Svi ti odnosi, bilo s ljudima na poslu ili u školi, s nekim od prijatelja ili s roditeljima, prolaze različite faze. Faze blizine, razumijevanja, faze napetosti i tišine, kao i faze udaljavanja, zahlađivanja. Slično je i u odnosu s Bogom. Ako govorimo o iskrenom i osobnom odnosu, on ne može biti sterilan. U dinamici ovog posebnog odnosa - odnosa s Bogom - posebno mjesto zauzima jedna riječ, jedno pitanje – "Zašto?". Svaki put nakon tog trenutka, nakon iskrenog pitanja ili vapaja "Zašto?" naš se odnos s Bogom nalazi pred raskrižjem, odakle se nastavljaju dva puta – put prema većem povjerenju u Boga i put prema zahlađivanju, udaljavanju od Boga. Pitanje "Zašto?" definiralo je mnoge kritike vjere i Božje opstojnosti. Na poseban način dolazi nam u najtežim životnim situacijama, patnje i nesreće, misterija gubitka i smrti. Pitamo Boga zašto se to događa? Čime smo to skrivili?

Danas u Evanđelju susrećemo jednu veliku skupinu ljudi koja izlazi iz grada Naina. Svi oni, zavijeni su u tugu oko nesretne udovice koja je izgubila svoga sina, sina jedinca, kojeg upravo nose na ukop. Tu povorku obilježenu smrću mladića, susreće druga velika povorka učenika i mnoštva naroda koji slijede Isusa. Evanđelist Luka nam u sedam redaka opisuje kako Isus uskrišava sina udovice iz Naina. Uskrsnuće mrtvaca jedno je od najvećih i najspektakularnijih čuda opisanih u Evanđeljima. Ipak, važno je primijetiti da ta spektakularnost nije centralna misao ovog Evanđelja. Isus uskrišava mladića riječima "Mladiću, kažem ti, ustani!" i evanđelist nam zapisuje da se mrtvac podiže i progovori. Ali, ne zapisuje nam što je mladić rekao. Na neki način kad bi mu bila važna spektakularnost onda bi sigurno i zapisao što je mladić rekao. Svima bi to vjerojatno bio najzanimljiviji podatak, što je rekao mrtvac koji se vratio iz smrti u život? No, evanđelist nam to nije zapisao, nego samo kaže da je progovorio, što je znak života, i da ga Isus potom dade njegovoj majci.

U središtu današnjeg Evanđelja nije odnos Isusa i uskrsnulog mrtvaca, nego susret Isusa i uplakane udovice iz Naina. U središtu nalazimo Isusov odnos, Njegovu reakciju prema našoj patnji. I, kako Isus reagira? Prilazi povorci, prilazi majci koja je uplakana i tješi je "Ne plači!" Za razliku od drugih čudesa, ovdje Isus ne postavlja pitanja, ne postavlja vjeru kao uvjet, nego iz čiste ljubavi i suosjećanja pomaže udovici. U susretu s patnjom Bog je onaj koji tješi, Bog je onaj koji s nama duboko suosjeća. U susretu s patnjom Bog je onaj koji nam želi pomoći. Puno puta na pitanje "Zašto?" nećemo pronaći odgovor. Patnja ostaje misterij, poput misterija križa. Čitajući današnje Evanđelje, pred misterijem patnje, možemo otkriti da nismo sami, prepoznati Boga koji nam je blizu, sućutnog Boga, koji želi pomoći, koji kroz patnju prolazi s nama.

Evanđelist Luka, nakon blaženstava opisanih u šestom poglavlju donosi nam u sedmom poglavlju opis ovog čuda, koji u biti oslikava ono što je Isus nagovijestio narodu "Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati." Evanđelist opisuje ovaj događaj inspiriran sličnom scenom iz Starog Zavjeta kada prorok Ilija uskrišava sina majke udovice iz Sarfate. Zato nam na koncu umjesto riječi uskrsnulog mladića, donosi riječi naroda koji kaže: "Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!" Evanđelist nam pokazuje kako narod u Isusu prepoznaje novog Iliju. Pravi uskrsnuli na koncu nije mladić nego narod. Uskrsnuli je onaj koji u Isusu prepoznaje proroka. Uskrsnuli je onaj koji u Isusu pronalazi život.

Na kraju na poseban način u ovoj Godini Milosrđa, zamolimo sućutnog Krista da učini naša srca po srcu svome!