Pakistan. Kršćani progonjeni, ali idu u crkvu više nego prije

U Pakistanu još uvijek vlada velika opasnost od integralistâ. To dobro znaju vjerske manjine, koje su često i sudski progonjene, kao u slučaju zakona o blasfemiji. Brojni su kršćani, poput Asije Bibi, koji su u zatvoru zbog toga što su nepravedno optuženi da su rekli nešto protiv islama. U tom kontekstu katolički redovnici promiču miran suživot među muslimanskom i kršćanskom mladeži, posebice u školama.

Uvijek dajemo prednost siromašnima – rekla je u razgovoru za našu radijsku postaju sestra Rifat Arya, redovnica iz Zajednice sestara milosrdne ljubavi svete Giovanne Antide Thouret te istaknula – Nismo samo mi milosrdni prema drugima, nego su i drugi prema nama, svojim načinom života, svojim vrijednostima, a i jednostavnošću. Ne smijemo gledati samo teritorije, nego i ljude, osobu. Osoba je važna u cijelomu poslanju Crkve i u svim međuljudskim odnosima – dodala je redovnica.

U našoj stvarnosti, u Pakistanu, ima mnogo materijalnoga siromaštva, ali istodobno ima i mnogo duhovnoga bogatstva – napomenula je s. Rifat te istaknula – Upravo je to najljepše, što uz sve trpljenje i progone kršćana, ljudi i dalje idu u crkvu; štoviše, još i više nego prije. To je vjera koja je poput stijene; ona nije samo govor, bez djela. Danas, naime, vjeru treba živjeti konkretno – primijetila je redovnica.

Na novinarovo pitanje kako se Crkva može obnoviti polazeći od periferija, s. Rifat je kazala da trebamo izići iz sebe. Taj izlazak, međutim – kako je kazala redovnica – ne treba biti poput šetnje, nego on ima biti znakovit, treba u drugomu ostaviti neku poruku. Kao Crkva, kao kongregacija, kao kršćani, imamo izići iz sebe i ići prema drugomu; ne smatrati drugoga neznancem, nego izići mu u susret jer je on moj brat!

Osvrnuvši se potom na život svoje kongregacije u Pakistanu, na konkretni, svakodnevni život, s. Rifat je kazala da u njihovoj ambulanti, koja djeluje poput bolnice, svakodnevno prime više od 100 osoba. To je najkonkretnije iskustvo koje se može učiniti: utješiti ranjenu osobu – kazala je te dodala – Kada posjećujemo sela, ljudi žele razgovarati, govoriti nam o svojemu životu, o problemima, o ranama, ali i o svojim radostima. To za nas znači blizinu, koja često nije ono što daš, jer ljudi to ne traže, nego traže da moliš za njih.