Uz misna čitanja svetkovine Uzašašća razmišlja vlč. Marijan Vukov

Draga braćo i sestre! Danas slavimo svetkovinu Uzašašća Gospodina Našega Isusa Krista. Ako uzmemo kalendar u ruke moći ćemo izbrojati, počevši od Uskrsa pa do danas, točno 40 dana. Ako tomu nadodamo još deset, bit će Pedesetnica odnosno Duhovi. U narodu je svetkovina Uzašašća poznata također i kao Spasovo, očito jer znamo od koga nam je došlo spasenje.

Sveti Luka, pišući Djela apostolska govori za Isusove apostole i učenike: „njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem” (Dj 1,3). Iz ovoga retka mogli bismo mnoga toga izvući korisnoga, ne samo za svoj vjernički, duhovni život nego i općenito.

Što se tiče načina na koji smo ušli u svijet vjere i Crkve, držim da je bio laganiji i manje stresan nego što je to slučaj bio sa apostolima. Oni su ti koji su sa svojim Učiteljem tri godine hodali i pratili ga u stopu. Oni su ti koji su bili prvi svjedoci Njegove Riječi i snage koju je posjedovala njegova Božja riječ. Također, apostoli su bili i svjedoci mnogih čudesa koja je njihov Učitelj učinio. No, nakon Njegove mučeničke smrti i raspeća, čini se da brzo zaboravljaju i da ih strah sustiže. I nama se možda potkralo katkada pitanje u glavi: pa zašto su neki od apostola učinili to i to! Pritom, zaboravljamo sami sebe upitati iste stvari.

Ono čemu nas Riječ Božja uči, svakako i redovito podsjeća, jest istina o čovjeku, istina o nama samima. Iako znamo mnoge stvari vrlo se lako znademo zbuniti i zaboraviti ono prijašnje. Zato i piše sveti pisac da je apostolima Isus mnogim dokazima pokazao da je živ! I zbog toga im se 40 dana ukazivao i opet govorio o Kraljevstvu Božjemu: jer smo ljudi, brzo zaboravimo. Zato su nam potrebni i racionalni dokazi. Na koncu, to je razlog i postojanja same znanosti jer je ona ta koja treba služiti i biti službenicom lakšeg i jasnijeg tumačenja Božje Riječi.

Dakle, nakon Isusovih 40 dana ukazivanja čini se da je bio “čas” uzići k Ocu, kako je i svojim učenicima znao ranije nagovijestiti, čitamo u svetim evanđeljima. I dok su oni tada vjerojatno kimali glavom praveći se da ga razumiju, svakako da su propustili pravo značenje tih riječi. On odlazi ka Ocu, uzlazi na Nebo, biva uzdignut kako bi nam poslao Duha Svetoga. I upravo nam je Duh Sveti potreban jer on daje silu, snagu, poticaj i hrabrost koja će služiti učenicima za sve njihove pothvate i svjedočanstva koja slijede.

Stoga nam je danas na Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista osobit poziv gledati u Nebo. Ne na taj način da zaboravimo zemlju na kojoj stojimo, našu stvarnost, naše kršćanske i svjetovne dužnosti i obveze. Nego upravo zbog toga da bismo vidjeli cilj svoje vjere: mjesto gdje se slavi nebeska liturgija. Nebo, koje nam u duhovnome smislu označava prostor gdje je Zajednica svih svetih okupljena u veličanju Vječnoga Boga. Mjesto na kojem nam je Gospodin obećao mnoštvo stanova, mjesto kuće Oca nebeskoga.

Današnje evanđelje sveti Luka završava riječima: “Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga” (Lk 24,50-53).

Neka i nama, draga braćo i sestre, bude ovo i poticaj i dokaz da je Isusov blagoslov uvijek uz nas. Znajmo također da je našem odnosu prema Bogu potrebna i molitva i klanjanje i priznavanje Njegove veličine. Budemo li tako činili i mi ćemo moći s velikom radošću biti njegovi učenici u 21. stoljeću. Tako neka bude. Amen.