Treća vazmena nedjelja, razmišlja pater Alan Modrić

Kada prođu vjerski blagdani, kada se uđe u kolotečinu svakodnevnog života, s razlogom bi se moglo postaviti pitanje: A što se promijenilo u povijesti ljudskog roda, u povijesti moje obitelji, mojih međuljudskih odnosa, u mojoj osobnoj povijesti? Vratio sam se u školu, na fakultet, radno mjesto, ali ne primjećujem da se išta specijalno dogodilo, da sam se promijenio, postao boljim ili drugačijim, onakvim kakvim me Gospodin želi. Ovo vazmeno vrijeme kroz koje prolazimo, a koje traje pedeset dana želi nam upravo ukazati da se preobrazba našega srca ne odvija preko noći, nego da taj proces traje i iziskuje vremena. U biti, ljudski rod u svojoj povijesti nakon Kristova usksnuća nalazi se u neprekidnom vazmenom vremenu, vremenu u kojem je nazočan Uskrsnuli Isus, koji nas pohodi, tješi, snaži, ali mi, u svojoj ljudskoj ograničenosti, još uvijek moramo rasti i sazrijevati da bi u savršenoj punini uživali u slavi njegova Uskrsa. Kako to vazmeno vrijeme trebamo provoditi i kamo nas ono u konačnici vodi, o tome nam progovara riječ Gospodnja koju slušamo na 3. vazmenu nedjelju.

U prvom čitanju iz Djela apostolskih ponovno susrećemo apostole i poteškoće i zapreke na koje nailaze u naviještanju Evanđelja. Privode ih pred Velikog svećenika izraelskog naroda koji ih strogo podsjeća da ne smiju propovijedati ime Gospodina Isusa Krista, na što Petar odgovara riječima koje bi trebale biti načelo djelovanja i življenja svakoga kršćanina: «Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!» Odakle Petru hrabrosti da se usuđuje ovako odgovarati najvišim vjerskim autoritetima u Izraelu, njemu koji je samo nedugo vremena prije ove zgode zbog svoga kukavičluka tri puta zanijekao svoga Gospodina? Odgovor na ovo pitanje daje sam Petar svjedočeći da mu ta najednom pronađena snaga proizlazi iz susreta s Uskrsnulim: «Bog otaca naših uskrisi Isusa ... I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju». Svjedočenje Uskrsa treba prožeti naš vjernički život, i na taj način u našoj svakodnevnici događati će se čudesne preobrazbe, iste one koju su se dogodile Petru. Jamstvo za to nam je Isusova blizina koju nam iskazuje u Duhu Svetome kojega nam šalje ukoliko smo poučljivi Bogu i Njegovoj volji.

U drugom misnom čitanju iz Knjige Otkrivenja Bog nam stavlja pred oči svrhu takvoga svjedočenja, cilj prema kojem smo usmjereni u vazmenom vremenu našega ovozemaljskog postojanja. Apostol Ivan ima viđenje konačne pobjede, eshatološke nade, slave Uskrsnuloga Jaganjca Božjeg. U tom slavlju sve stvorenje na nebu, na zemlji, pod zemljom, u moru radosno klikće: «Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!». Sve stvorenje uživa u pobjedi Krista Jaganjca koji svojom žrtvom oduzima grijehe svijeta i na taj način, u tom vječnom slavljenu Uskrsnulog Gospodina, i mi nalazimo konačnu svrhu, cilj i nagradu našeg ovozemaljskog svjedočenja i vjernog življenja u skladu s Božjom voljom, našeg većeg pokoravanja Bogu.

U Evanđelju po Ivanu slušamo o Isusovom ukazanju učenicima na Tiberijadskom jezeru i njegovom razgovoru s Petrom, razgovoru koji će ojačati Petrovo srce i dati mu snage i hrabrosti o kojoj smo mogli čuti u odlomku iz Djela apostolskih. Ne samo Petru, nego svakome od nas Isus postavlja jasno i nedvosmisleno pitanje: «Ljubiš li me?». Ako je naš odgovor potvrdan poput Petrovog, onda dobivamo i poslanje koje moramo vršiti dok smo u ovozemaljskom životu: «Pasi ovce moje!», jer svaki čovjek je odgovoran barem u određenom trenutku svoga života za drugu osobu: supružnici brinu se jedno za drugo, roditelji skrbe za djecu, djeca za roditelje, prijatelji vode brigu jedni za druge, poslovni kolege surađuju jedni s drugima, i tako redom. Uglavnom, svi mi kao vjernici u određenoj mjeri imamo poslanje pastirske brige, jer svi sudjelujemo na općem svećeništvu, koje se temelji na vjeri u Uskrsloga Isusa i na poslanju koje je On udijelio Petru i apostolima.

I upravo u vjernom i radosnom vršenju te naše skrbi za osobe koje nam je Gospodin Isus povjerio na brigu mi susrećemo Njega, Uskrsnuloga Gospodina. Takvo treba biti naše vazmeno vrijeme u cijelom životu: pokoravati se većma Bogu nego ljudima, ljubiti Gospodina jer na taj način mi, svjedoci Uskrsle Radosti, čak i onima kojima se suprotstavljamo u Božje ime, a koji djeluju i žive protivno svijetlu Uskršnjega jutra, donosimo to svjetlo i pomažemo im, čak i kada misle da radimo krivo. Neka nam Uskrsnuli Gospodin Isus podari, kao što je to učinio Stijeni svoje Crkve, snagu i odvažnost za takvo svjedočenje u našem doživotnom vazmenom iščekivanju konačne objave Jaganjca Božjeg!