M. M. Letica: Otajstveni dar Isusova uskrsnuća i poezija akademika Goluba

Marito Mihovil Letica razmatra otajstveni i milosni dar Isusova uskrsnuća te govori stihove iz zbirke izabranih pjesama ″Pohod milosti″ akademika Ivana Goluba.

Drage slušateljice i dragi slušatelji Vatikanskoga radija, prije svega i povrh svega, neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs! Na dobro Vam došlo Uskrsnuće Gospodinovo!

Isus Krist, Spasitelj i Otkupitelj, svojim nam je uskrsnućem smjerokazno i prijateljski pripravio put kojim mi, smrtni pozemljari s iskrom duha – možemo prijeći iz sjenovite doline smrti u svjetlo vječnoga života. Naša kršćanska vjera i nada, naš vjernički optimizam i entuzijazam, protežu se onkraj zemaljskih horizonata te se s pouzdanjem ulijevaju u onostrane, nebeske perspektive. Jer Isus Krist – pravi Bog i ujedno pravi Čovjek – svojim je uskrsnućem i uzašašćem pobijedio i obeskrijepio smrt: mraku i tmini čovjekova biološkog umiranja suprotstavio je svjetlost vječnu koja biva trijumfalno razlivena u nedogledne, ali vjerom razaznatljive perspektive čovjekova eshatološkog života.

Zaista: zemaljski, povijesni, preduskrsni Židov Isus iz Nazareta i nebeski, kozmički, poslijeuskrsni Krist kršćanske vjere – jedna su te ista osoba, i to stvarna! Sin Božji i sâm Bog... Darovatelj života. U Isusu – utjelovljenoj Božjoj prisutnosti, učovječenoj nazočnosti Božjoj za spasenje čovjeka i čovječanstva – možemo naći i zadobiti život vječni! Životodajno Isusovo uskrsnuće jest eshatološki događaj koji se zbio u vremenu; stoga s potpunim pravom kažemo da je povijesni i natpovijesni. Taj i takav događaj temeljna je istina kršćanske vjere; kao što reče sv. Pavao u ″Prvoj poslanici Korinćanima″: ″Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša″ (1 Kor 15,13-14). Nekoliko redaka dalje Pavao veli: ″Doista, po Čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni″ (15,21-22).

Kao što je Kristovo uskrsnuće povijesni i ujedno natpovijesni događaj, tako je, u posve određenom smislu, taj događaj ujedno prirodni i natprirodni. Jer posrijedi je osobit i jedincat primjer milosti, koju možemo razumjeti kao naklonost Boga čovjeku i čovječanstvu, osobito glede spasenja. Teologija stvaranja sadrži na samome početku spasenjsku poruku. Hod od Adama do Krista. Hod i pohod milosti... Skolastička tradicija, nasljedujući sv. Tomu Akvinskoga, naučava da milost ne razara prirodu, odnosno narav, nego je pretpostavlja i usavršuje (″Gratia non destruit, sed supponit et perficit naturam″).

Tako dospijevamo do pjesme ″Pohod milosti″, koju spjevao je Ivan Golub. Bijaše to na Malu Gospu 2004. u Zagrebu, u Kliničkome bolničkom centru ″Rebro″. Pjesmu citiram, tj. recitiram, u cijelosti:

 

POHOD MILOSTI

Koji posjet!

Došao si u sumračje

Kao ono u Emaus

I već pošao dalje

A ja te pozvao

I evo sjedimo, razgovaramo

O čemu? O prijateljima

″Crkva je zajednica Isusovih prijatelja″,

rekao si mi ono na putu.

″Prijatelj je milost, znam.

Takav kakav je″, velim.

″U čemu je dobar

pomozi mu da bude bolji.

U čemu nije

prihvati ga kakav jest

i pomozi mu da bude dobar.

I sam budi dobar prijatelj!

Svaku sjenu izbriši s puta

svoju i njegovu.

′Fiat lux deficiant tenebrae.′

Tako mi veliš, Isuse, ove večeri

kad sumrak tka niti mraka

guste niti.

A Ti, Isuse, budi vazda

Prijatelj

s prijateljima.

Pohod milosti!

 

Treba kazati da se pjesma ″Pohod milosti″ nahodi u istoimenoj stihozbirci, knjizi izabranih pjesama, koja je objelodanjena 2013. u Zagrebu, u izdanju Školske knjige. Njezin autor Ivan Golub rođen je 1930. u Kalinovcu u Podravini; svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor u miru, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije ruske književnosti, k tome i nekih austrijskih i talijanskih akademija. U bilješci o autoru dotične knjige pjesama nailazimo na ove citiranja dostojne rečenice: ″Ivan Golub je tvorac sugestivne ljepote jezičnoga izraza, odmjerena sklada doživljaja, proživljaja i iskaza. U njegovim se pjesmama i proznim ostvarajima prožimlju osjećaj i misao, lakoća i muka stvaranja, stanovite impresionističke vizije i gnomska oštrina, bogoliko i čovjekoliko bogatstvo svijeta.″

Bogoliki je čovjek svoju duhovnost, a time i duhovitost, dobio od Boga. Ne samo kao dar nego i kao zadatak. Smijeh, kao Božji dar, ima biti izraz pozitivnih emocija poput radosti, sreće, razdraganosti, dobrohotnosti, olakšanja, ispunjenosti... Evanđelje je radost, doslovno ″radosna vijest″. A može li biti veće radosti i sreće, olakšanja i ispunjenosti od vijesti da je Uskrs pobjeda života nad smrću; pobjeda Isusova i time naša, ljudska. Zato je i čovjekoljubivi Bog razdragan, nasmijan. ″Nasmijani Bog – Deus ridens″, tako glasi naslov jedne od pjesničkih zbirka Ivana Goluba. Bit će u tome smislu prikladno završiti njegovom pjesmom, umnogome proročanskom, napisanom na Veliki petak, 29. ožujka 1991.:

 

VELIKI PETAK

Samo oči hoće skupa

i mrak odnekuda zove zvijezde.

Samo kiša škropi zemlju

i mokre grane krote grad.

Samo more odnjihava galebove

i obala čeka val.

Samo Mjesec sluša vapaj ″Puče moj!″

i puk dere sandalom svoj kraj.

Samo dijete trči kući

i vojnik sanja posljednji dan.

Samo je riba na svakom stolu

i vrč vina na dohvat ruke.

Samo mornar pjeva tužaljku

i svećenik oplakuje Krista.

Samo se Pilat sjeća onog petka

i podstrekač puka plače.

Samo jedno svjetlo gori

i nitko ne zna kuda će.

Samo Sava ovija ovaj grad

i tihoj noći se ruga.

Samo sveti siju suze

i žanju bisere.

Samo slova pletu mrežu

i pismena love ljude.

Samo zrno do zrna je pogača

i slovo do slova knjiga.

Samo san sabire slova

i isposnik vlasti stoji ponosan.

Samo komu su otvorena mnoga vrata bira

i slobodan ne ulazi ni na jedna.

Samo sluga skuplja skute gospodara

i gmaz gmiže pred vladarom.

Samo palica gvozdena razbija sud lončarski

i smijeh Gospodnji potresa prijestolja.

Samo smijeh Božji blista na licu neba

i topi kao snijeg one koji se prave važni.

Suza ne suzuje obzor

i smijeh ne smanjuje zbilju.

Suza u smijehu sniva

i smijeh suzom dariva.

Ljudi se smiju do suza

i plaču od smijeha

(i sred Velikog Petka).