Isusovo uskrsnuće - razmišlja pater Anto Lozuk

Isusovo uskrsnuće, razmišlja pater Anto Lozuk 

Uskrs je blagdan svih blagdana, čudo svih čudesa. Nema dana o kojemu se mogu reći tako uzvišene riječi i nema događaja koji se može usporediti s Uskrsom. Što god mi rekli, premalo je da bi izrazilo otajstvo Uskrsa. Uskrsnuće Isusa Krista jest događaj koji uopće ne pripada zemlji. To je događaj koji nadilazi i kozmičke dimenzije.

Ljudski život možemo usporediti s gorućim štapinom koji je spojen s golemom količinom eksploziva. Kada štapin dogori, nastaje eksplozija. Uskrs je eksplozija. Mi se bojimo eksplozija. One ruše i uništavaju. No, eksplozija Uskrsa nije poput onih koje poznajemo. Eksplozija Uskrsa jest eksplozija života, eksplozija novog stvaranja, eksplozija nove, vječne radosti.

Uskrs bismo mogli usporediti i s ljudskim odrastanjem. Čovjek koji ima dvadeset godina ne staje više u odjeću koju je nosio kada je imao pet godina. Njemu više uopće ne odgovara svijet igračaka, svijet šarene dječje sobe, svijet kojega čitavog zauzima divna pojava mame, svijet u kojemu je vrhunac sreće počivati u maminu krilu. Čovjek od dvadeset godina je prevelik, prebogat, prezahtjevan za taj, istina divni i čarobni, ali premali i prenaivni dječji svijet. Čovjek od dvadeset godina treba nešto drugo, mnogo prostranije, veće, raznolikije, stvarnije.

Nešto slično, ali u neizmjerno većoj mjeri, dogodilo se s Isusom Kristom kod Uskrsnuća. Postao je najednom tako velik, tako bogat, toliko golemih dimenzija da jednostavno više nije mogao stati u maleni format naše zemlje. Ni čitav ovaj naš golemi svemir njemu više nije bio dovoljan. Stoga mu nije preostalo drugo nego da započne stvarati novi svijet. Uskrs jest dan novog stvaranja, dan preobrazbe u kojoj čovjek najednom dobiva goleme, veličanstvene, nama neshvatljive dimenzije, dan stvaranja novoga svijeta, svijeta koji je potreban novom čovjeku.

U početku Bog je iz ništa stvorio svijet, stari svijet. U Isusu Kristu Otac također iz "ništa" stvara novi svijet. Ovoga puta ovo "ništa" nastaje po slobodnom poništavanju, po slobodnom žrtvovanju samoga sebe. Križ i razapinjanje Božjeg Sina za nas ljude jest i uvijek će ostati "mysterium tremendum" (zastrašujuća tajna), ali će ga ljubav ipak na koncu shvatiti i prihvatiti. Cilj ljudskog života nije križ nego Uskrs. Križ je sredstvo, križ je točka prijelaza. Križ je nužan, ali nije konačan. Mi kršćani zapravo ne vjerujemo u križ nego u Uskrs.

Vjera u Uskrs danas je ljudima potrebna kao nikad prije. Izgradili smo svijet u kojemu su sredstva jača, brža i moćnija nego ikad do sada. No, usred svega toga često se osjećamo kao u tamnici, okruženi okrutnim, bezosjećajnim stražarima koje smo stvorili. Većina ljudskih iskustava potvrđuje da je svijet kojega smo si stvorili, usprkos svojoj grandioznosti, ipak preuzak, pretijesan, često taman i hladan poput grobnice. Čovjek osjeća potrebu da pobjegne van iz tog svijeta, svijeta nepravdi, nasilja, terora obveza, terora tehnike, terora oružja, terora novca, terora grabeža, terora nemorala. Htjeli bismo na svjetlo, u slobodu, u prostor u kojemu ćemo osjećati da zaista živimo.

Čovjek teži za Uskrsom i vapi za Uskrsom. Jer Uskrs otvara vrata svijeta koji je zaista po mjeri čovjeka, svijeta svjetla i slobode, svijeta vječne radosti i života.