Uz misna čitanja Večere Gospodnje, razmišlja pater Anto Lozuk

Veliki četvrtak - razmišlja pater Anto Lozuk 

Pashalna večera za Židove nije bila obična večera. Odvijala se po strogo određenim propisima, poput nekog obreda. Glavno jelo jest jednogodišnje janje. Glava i noge nisu se smjeli odvajati od trupa, nijedna kost nije se smjela slomiti, trebalo je ispeći čitavo janje i tako ga servirati na stol. Isus i učenici točno se drže propisa. Petar i Ivan pobrinuli su se da se i pripreme odvijaju prema propisima.

Židovi su u janjetu i obredu Pashalne večere gledali prošlost. Sjećali su se izlaska iz Egipta i čudesa koja su pratila taj veliki događaj. Isus, dok promatra janje, gleda budućnost. Na ovoj večeri, posljednjoj njegovoj večeri na ovoj zemlji, započinju događaji budućnosti. Janje zapravo predstavlja njega i njegovu ulogu. Sve što je govorio i činio bilo je u znaku janjeta koje treba biti zaklano i žrtvovano.

Na Veliki četvrtak i mi slavimo Pashalnu večeru i sjećamo se događaja s Isusove Posljednje večere. Na vjeronauku učimo da je to dan na koji je Gospodin ustanovio Euharistiju – sakrament u kojemu nam nudi svoje Tijelo za hranu i svoju Krv za piće. Rijetko ulazimo dublje u otajstvo Euharistije i Velikog četvrtka. No, Pavao upozorava: "Svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete kalež, naviještate smrt Gospodnju dok on ne dođe" (1 Kor 11,26). Kada je, naime, Isus prelomio kruh i rekao: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje" – postao je u tom trenutku Janje koje treba biti žrtvovano. Već tu je započela njegova muka. Već tu je započelo poništenje njegova fizičkog tijela i rađanje Mističnog tijela. Svaka Euharistija uprisutnjuje Gospodnju muku i naviješta njegovo uskrsnuće. To uostalom ispovijedamo nakon svake pretvorbe, kada kličemo: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!"

Evanđelje nas uvodi u otajstvo Velikog četvrtka riječima: "Isus... ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im ljubav do kraja" (Iv 13,1). Hoće reći: u centru ovog otajstva jest ljubav koja ide do kraja. Ivan dalje ne opisuje ni obred Pashalne večere ni ustanovljenje Euharistije, nego pranje nogu. Očito, za njega obred pranja nogu jednako je važan kao drugim evanđelistima ustanovljenje Euharistije. A to znači: sinoptički izvještaji o ustanovljenju Euharistije, s jedne strane, i Ivanov izvještaj o pranju nogu, s druge strane, otvaraju dvije perspektive ljubavi koja ide do kraja, ljubavi u kojoj se Bog sagiba do praha zemaljskoga – da bi služio čovjeku, a onda se lišava svega i polazi u smrt – da bi čovjeku osigurao život.

U izvještajima o ustanovljenju Euharistije na koncu stoje riječi: "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19); a Ivan svoj izvještaj o pranju nogu zaključuje riječima: "Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama" (Iv 13,15). Euharistiju slaviti znači: slijediti Gospodnji primjer do kraja: u vrijeme mise ući u misterij Gospodnjeg predanja; a onda u svakodnevnici, usprkos hladnoći i suhoći, usprkos bezvolji i nemoći, uvijek nanovo sagibati se u služenju bližnjemu, prati mu noge, prati noge čak i svome Judi, kao što je učinio Gospodin – ići za njim zaista do kraja.