Četvrta korizmena nedjelja, razmišlja pater Anto Lozuk

Uz misna čitanja četvrte korizmene nedjelje razmišlja pater Anto Lozuk 

Uz evanđeosku priču o izgubljenom sinu postoji i suvremena priča koju pripovijedaju današnji romanopisci, scenaristi, dramatičari, redatelji. Ona se u mnogome razlikuje od one koju pripovijeda Isus. I autori se u mnogome razlikuju od Isusa. Polaze od činjenice da svoju popularnost i svoj novac zahvaljuju tome da kažu nešto neobično, intrigantno, žestoko, novo. Istina je redovito u drugom planu. Isus nije ni dramatičar, ni scenarist, ni romanopisac. On je Onaj koji je na svojim plećima nosio svu izgubljenost izgubljenih, koji je dopustio da njegova duša osjeti strašnu šutnju srditog Boga i da se na njemu izvrši Božja pravda zbog nedjela izgubljenih sinova – a sve zato da bi sve izgubljene mogao povesti kući.

Suvremenu priču o izgubljenom sinu susrećemo u filmovima, romanima, dramama. Tu sve vrvi od pijanica, danguba, lopova, nihilista, bludnica, prevaranata, ubojica. Izgubljenost se štuje, postala je kultom. Izgubljeni sinovi i kćeri postali su modeli koja valja slijediti. Nalazimo ih u noćnim lokalima, u odvojenoj sobi za blud, u luksuznoj vili – borave u mjestima i situacijama koje, osobito mladima, potvrđuju poželjnost njihova stanja. Evanđeoski izgubljeni sin prošao je doduše kroz te iste prostore, ali se sada nalazi pred svinjskim koritom, među svinjama, i zavidan im je na mahunama koje jedu. Današnji izgubljeni sin uvjeren je da nije kriv: kriva je okolina, kriv je nerazumni, tvrdi otac, krivo je hereditarno naslijeđe, krivo je društvo. Ovo uvjerenje svesrdno potvrđuju moderne znanosti o čovjeku – psihologija, sociologija, pedagogija – i u skladu s tim inzistiraju na novom načinu odgoja. Evanđeoski izgubljeni sin zna da je kriv. Ne opravdava se, ne traži odvjetnika da ga opravda. Sve što ga je snašlo, on dobro zna, stvorio si je sam. Današnji izgubljeni sinovi i kćeri u svojoj koži osjećaju se dobro. Oni su ispravni. Ne osjećaju potrebu da se maknu od svinjskog korita. Evanđeoski izgubljeni sin kaje se i donosi odluku da se vrati u očinski dom.

Ako je ikada priča o izgubljenom sinu, prava, autentična, evanđeoska, bila aktualna, onda je to danas. Vrijednosti su ispremetane, uzljuljane, zanijekane. Mladi često lutaju izgubljeni i sami u prostorima mraka i zla. Suvremeni moralni autoriteti uvjeravaju nas da izgubljenost znači potvrdu, ostvarenje. No, prostori bez Boga nakazni su i strašni, razorniji i opasniji od plinskih komora smrti. Izgubljenost ne može biti cilj ljudske sudbine. Izgubljenost ne znači samo stajati pred svinjskim koritom. Ona znači propast i smrt. Izgubljenost je spasonosna i ljekovita jedino ako se preobrazi u poticaj da se vratimo u očinski dom.